Svi su ljudi kontaminirani politikom pa tako i naši likovi. Ali u seriji se ne bavimo time

U ponedjeljak, 8. ožujka, na HRT-u je prikazana prva epizoda nove domaće televizijske serije “Dnevnik velikog Perice”. Kada sam nekoliko sati prije emitiranja dogovarao intervju s redateljem serije Vinkom Brešanom, pitao sam ga kakva su mu očekivanja.
“Za početak, ja ću biti jako sretan već i ako epizoda u zakazanom terminu večeras stvarno bude prikazana”, odgovorio mi je kroz smijeh, aludirajući na peripetije nakon kojih je proteklih mjeseci tek u trećem pokušaju na HRT-u prikazan njegov posljednji film “Koja je ovo država”. Serija zamišljena kao svojevrsni nastavak kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli” počela je svoj televizijski život sretno i u zakazano vrijeme, a razgovor koji smo vodili kao kombinaciju prepiske i telefonskih razgovora nastao je dan poslije.

Jeste li sjeli u ponedjeljak navečer pred televizor s obitelji i pogledali prvu epizodu “Dnevnika velikog Perice” na HRT-u?

Naravno. No, moj interes bio je usmjeren na tehničku izvedbu. Bio sam koncentriran na kvalitetu slike, kakvi su kontrasti na ekranu, na jasnoću dijaloga, generalno na zvuk. Smatram da uvijek dolazi do problema kod emitiranja hrvatskih filmova i serija na televiziji zbog tzv. kompresije zvuka u televizoru. Na stranim filmovima taj problem publika ne osjeća jer čita titlove. Problem dolazi kad titlova nema.

Drago mi je da ste to rekli jer, gledajući domaće filmove na televiziji, često pomislim da s mojim sluhom nešto nije u redu. I, kakvi su dojmovi nakon prve epizode?

Tehnička kvaliteta bila je zadovoljavajuća. O onoj drugoj kvaliteti trebaju suditi drugi.

Kakav je inače odnos između Vinka Brešana redatelja s gledateljima?

Ja imam tu sreću da moji filmovi uglavnom nisu imali problema s gledanosti. Izuzetno sam ponosan na činjenicu da su od pet najgledanijih hrvatskih filmova moji na prvom (“Kako je počeo rat na mom otoku”), drugom (“Svećenikova djeca”) i petom mjestu (“Maršal”). A ni “Koja je ovo država” ne stoji loše na listi. Ja volim komunicirati s publikom jer sam, vjerojatno, po svojoj prirodi zabavljač. Nemojmo ni zaboraviti riječi Orsona Wellesa. On je rekao da je film najpopularnija umjetnost i da zbog toga svaki pravi film mora imati određeni komercijalni uspjeh.

Koja je bila vaša prva reakcija kada vam je Albino Uršić iznio svoju ideju i ponudu da se prihvatite režije? Uršić je čitavu ideju nazvao pankerskom najavivši da ćete i vi tijekom realizacije otkriti pankera u sebi. Jeste li?

Moja prva reakcija je bila – NE. Tek nakon drugog sastanka koji se zbio nekoliko mjeseci nakon prvog sam rekao – MOŽDA. Razlog za moje oklijevanje je bio taj što se dotičemo filmske svetinje, filma “Tko pjeva zlo ne misli”. Meni je trebalo vremena da smislim na koji način pristupiti ovom projektu, da izbjegnemo svaki pokušaj da sličimo originalnom filmu. Tada sam mislio, a to mislim i danas, da bi svaki pokušaj sličnosti ili nastavka filma “Tko pjeva zlo ne misli” bio put u katastrofu. “Tko pjeva zlo ne misli” je savršena cjelina kojoj se nema što dodati ni oduzeti. Mi u ovoj seriji pokušavamo, blago se naslanjajući na film, pričati neku svoju priču s nekim drugim likovima. Naša najveća, a možda i jedina veza s originalom je lik Ane Šafranek. Nju u seriji, kao i u originalnom filmu, predivno igra Mirjana Bohanec. Rijetki su slučajevi da neki glumac ili glumica igraju isti lik nakon 50 godina. A ja sam gospođi Bohanec beskrajno zahvalan što nam se pridružila u ovoj seriji. Samo njezino prisustvo na snimanju mnogo mi je značilo. Što se punka tiče, možemo sami sebi govoriti da smo pankeri, ali snimanje filmova je “samurajski” posao koji zahtijeva visoku organiziranost i disciplinu. Ne znam može li se biti panker – samuraj.

Je li bilo teško nagovoriti gospođu Bohanec da se opet prihvati te uloge?

Je li se gospođa Bohanec premišljala ili nije – ne znam. Samo znam da sam joj beskrajno zahvalan što je pristala odigrati još jednom Anu Šafranek. I budimo realni, zar bi ikome u publici bilo podnošljivo da Anu Šafranek glumi netko drugi, a ne Mirjana Bohanec.

Je li na setu s gospođom Bohanec možda bilo vremena za prisjećanje na situacije sa snimanja prije više od pedeset godina?

Na setu se nema vremena prisjećati ničeg. Snimanje je potpuna predanost i koncentracija na ono što trebamo snimiti, odglumiti, režirati… Rok je kratak, a u dvanaest sati snimanja dnevno trebate napraviti što je moguće kvalitetniji materijal. Nema prostora ni vremena za čavrljanje. Snimanje je borba s vremenom. Ali, kad smo vidjeli kako Mirjana Bohanec na isti sjajan način igra Anu Šafranek kao i prije 50 godina, bili smo svi ponosni što smo uz nju.

Krešo Golik odigrao je važnu ulogu u vašem životu, zar ne?

Krešo Golik bio je moj profesor na Akademiji. Bio je na svakom mom ispitu vrlo oštar prema meni tako da sam stekao dojam da mu možda nisam student po ukusu. Zato sam se izuzetno iznenadio kad me pozvao da mu budem asistent uz Nevena Hitreca na seriji “Dirigenti i mužikaši”. Ta suradnja s profesorom Golikom bila mi je dragocjeno iskustvo po tome što sam upoznao Krešu Golika, imao prilike s njim razgovarati o mnogim filmskim i nefilmskim temama, vidio majstora na djelu. Krešo Golik mi je na snimanju čak udijelio jednu čast. Svi smo došli na snimanje, a Golik mi je rekao: “Vinko, izrežiraj scenu tuče u gostionici.” Ja sam tu scenu izrežirao, a on tako postavljenu scenu nije mijenjao, već ju je jednostavno snimio. Tad sam bio izuzetno ponosan. Danas kad mislim o tom danu snimanja sve više mi je jasno da je Krešo Golik odlučio u mene usaditi malo samopouzdanja. Na tome sam mu beskrajno zahvalan.

Dnevnik velikog Perice je na HRT-u krenuo odmah nakon završetka emitiranja “Crno-bijelog svijeta”. Je li se to samo meni učinilo, ili neki detalji vizuala vaše najavne špice namjerno podsjećaju na “Crno-bijeli svijet”?

Pitanje je korištenja arhivskih materijala. I “Crno-bijeli svijet” i “Dnevnik velikog Perice” imaju zadatak dokazati publici da se nalazi u 80-ima, odnosno u 60-ima. To je razlog korištenja arhivskih materijala.

Iz 1980-ih gledatelji su prebačeni u Zagrebu 1964. U produkciji se vidi velika pažnja posvećena rekonstrukciji tog vremena. Koja su bila vaša osobna otkrića o tom vremenu dok ste se pripremali za snimanje? Jeste li imali neprestano na umu da je to godina vašeg rođenja?

Naravno. Radnja serije započinje u travnju 1964., a ja sam tad bio star dva mjeseca. Bio sam dovoljno star da se ne sjećam ničega iz tog vremena. Rekonstrukcija vremena je jedan od ključnih elemenata svake serije koja se bavi prošlošću. Tako je i s “Dnevnikom velikog Perice”. Ja sam u rekonstrukciji tog vremena imao za saveznike tri dame: Željku Burić, scenografkinju, Željku Franulović, kostimografkinju i Anu Bulajić Črček, slikaricu maske. One su odradile ključan posao u dokazivanju publici da se nalazi u 1964. godini. Bilo je genijalnih situacija. Na primjer, kad me scenografkinja Željka Burić dovede u objekt Peričina stana i ja shvatim da mogu okretati kameru 360 stupnjeva i sve je autentično iz ranih 1960-ih. Rijetko se događa hrvatskom redatelju da dobije tako sjajne uvjete.

U prvu epizodu ugradili ste fascinantne dokumentarne snimke spektakularne prvomajske parade, uključujući i vojnu komponentu s velikom kolonom tenkova, u Zagrebu 1961. godine. Hoće li u svakoj epizodi biti takvih reminiscencija?

Da. Ali, ne previše. Odlučio sam u svakoj epizodu, ovisno o temi kojom se epizoda bavi, prikazati minutu do minutu i pol arhivskog materijala iz 1964. godine. S jedne strane mislim da je dobro vidjeti autentičan materijal koji pomaže gledatelju da se vrati u tu prošlost. S druge strane nije dobro preopteretiti seriju arhivskim materijalom jer bi u tom slučaju počela “patiti” priča. Što se tiče prvomajske parade nisu me toliko impresionirali tenkovi koliko me zabavio način na koji je u paradi predstavljena kultura i umjetnost.

Čitava ideja “Dnevnika velikog Perice” je Uršićeva, a kao scenaristi ste još potpisani Renato Baretić, Emir Imamović Pirke i vi. Koja je u tom segmentu bila vaša uloga, kako je scenarij nastajao i jeste li ga mijenjali u hodu, dok je već trajalo snimanje?

Ja uvijek, pa i u ovoj seriji, scenarij prilagođavam glumcima. Naravno, koliko to priča dopušta. Smatram da je odabir glumaca 70 posto redateljeva posla. Za početak tražim glumca koji ima fizičke predispozicije za određenu ulogu. Kad ga nađem, onda pokušavam prepoznati energiju tog glumca. Kad zaključim da sam je prepoznao, onda mijenjam u scenariju lik koji taj glumac treba igrati, odnosno scenarij prilagođavam glumcu. Kad tako radite, onda morate mijenjati scenarij i na probama i na snimanju. No, to ne smatram svojim scenarističkim poslom. Moj scenaristički posao u ovoj seriji bio je pisanje Peričine naracije iz njegova dnevnika. Tu mi je, pak, koristilo što sam bio asistent režije, zajedno s Hrvojem Hribarom, Zvonimiru Berkoviću na filmu i tv-seriji “Kontesa Dora”. Zvonimir Berković bio je majstor pisanja tekstova za naratora u filmu. Od njega se štošta moglo naučiti.

Jeste li održavali audicije, jeste li birali glumce između mnogo kandidata ili su neki bili unaprijed predodređeni, recimo Nikola Kojo za ulogu zastavnika Žegara?

Osobno poznam gotove sve hrvatske glumce. One koje ne poznam, vidio sam u predstavama ili filmovima ili serijama. Zbog toga se uglavnom ne koristim audicijama pri izboru glumaca. Moja metoda je da dugo razmišljam tko je najbolji glumac za neku ulogu. Ja zapravo radim audicije u svojim mislima. I ovaj put je bilo tako, osim kod jedne uloge. Za ulogu Nade Žegar sam radio audiciju. I to pozivnu. Ne zato da bih ustanovio koja glumica bolje glumi. Sve glumice koje sam pozvao i koje su došle na audiciju bile su sjajne glumice. Audicija je trebala meni da se odlučim koja glumica svojom osobnom energijom najviše “paše” u lik Nade Žegar. Odlučio sam se za Ivu Babić i nisam pogriješio. No, i o tome sude drugi.

Što je bilo presudno da Živko Anočić dobije naslovnu ulogu?

Prije osam godina zvao sam Živka Anočića na audiciju za jednu ulogu u filmu “Svećenikova djeca”. Odbio me. Rekao je da on ne može glumiti Dalmatinca jer mu je taj dijalekt previše kompliciran. Za ulogu Perice Šafraneka nisam ga zvao na audiciju. Znao sam da njemu pripada ta uloga. Ima situacija kad uloga naprosto pripada glumcu i nitko mu je ne smije oduzeti. Kad vidim kako je Živko odigrao odraslog Pericu Šafraneka, vidim i što se sve dogodilo onom razigranom dječaku iz “Tko pjeva zlo ne misli” da je postao tako povučen čovjek, koja su se sve razočaranja dogodila u tom odrastanju i kakve je sve nevolje proživio. Živkova glumačka energija daje mu mogućnost da suvereno ispriča priču o Perici Šafraneku od jednog defenzivnog profesora hrvatsko-srpskog do samouvjerenog pjevača. No, ne želim previše otkrivati sadržaj serije. Što će se događati s Pericom Šafranekom, publika će morati otkrivati od epizode do epizode.

Uršić je u svim svojim intervjuima naglašavao da u seriji neće biti ni trunke politike. Jeste li se toga držali do kraja i kako izbjeći “politizaciju” već samih po sebi “političnih” likova oficira JNA, vjerojatno Srbina kojega glumi Nikola Kojo i komandira milicije, Dalmatinca kojega glumi Goran Navojec?

Svi ljudi su, htjeli oni to ili ne, određeni ili, ako baš hoćete, kontaminirani politikom. Serija se, naravno, ne bavi politikom. Ali se bavi ljudima onog vremena. A tad je bilo izuzetno teško izbjeći politiku. Politika su naslovi pjesama koje se pjevaju. Politika su praznici koji se slave. Politika su razgovori u gostionicama, htjeli to naši junaci ili ne. Uostalom, neki likovi su članovi Partije, neki nisu. Neki su bili u Narodnooslobodilačkoj borbi, a neki ne. Same te činjenice govore da su i naši likovi u seriji na neki način uvučeni u politiku. No, to ne znači da se serija bavi politikom. Ona se bavi samo onim vremenom.

Hoćete li se igdje dotaknuti danas opet aktualizirane teme odnosa “purgera” i “dotepenaca”? Kako ti osobno na to gledaš? Je li ikada ikome palo na pamet tvog oca u Zagrebu nazvati dotepencem?

To sigurno nije. Naime, moj otac je živio u Šibeniku i nikako ga se nije moglo svrstati u „dotepence“. Njemu su, doduše, na zadnjoj godini studija nudili da ostane u Zagrebu i bude asistent na Filozofskom fakultetu. No, on se odlučio vratiti u Šibenik i biti profesor u srednjoj školi. “Dotepenac” sam ja, koji sam, doduše, rođen u Zagrebu, ali sam do svoje osamnaeste godine živio u Šibeniku. No, mislim da se time previše opterećujemo. Ako mi netko kaže da sam dotepenac, neću to smatrati pogrdnim. Što je, uostalom, loše u tome što je netko dotepenac.

Zar to nije na lokalnu razinu svedena ona čuvena izjava jedne političarke da je Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su gosti?

Kad bi to bila istina, otvorilo bi se sljedeće pitanje: kakvi smo kao domaćini? Jesmo li napravili sve u našoj moći da se gosti osjećaju kao kod svoje kuće? Jer ako nismo, svi ćemo se osjećati kao nezvani gosti koji samo razmišljaju kako da odu iz ove nelagode.

Meni je dramaturški sjajan okvir prve epizode koja počinje sprovodom g. Fulira, a završava upravo spektakularnim sekundama Mirjane Bohanec i osobito Otokara Levaja koji upada u radnju kao njegov brat Eugen Fulir. Znam da ne smijemo “spojlati”, ali između njih je odmah zaiskrilo, zar ne?

Ova serija su zapravo četiri ljubavne priče. Ljubavne priče različitih generacija. Kakva bi to bila serija bez ljubavne priče Ane Šafranek i Fulira. Uostalom, to bi trebala biti poveznica s filmom “Tko pjeva zlo ne misli”. Krešo Golik je za podnaslov svog filma stavio “komedija s pjevanjem”. Koliko god je serija različita od filma, toliko mislim da smo ostali u istom žanru. Vjerujem da je serija “Dnevnik velikog Perice” komedija s pjevanjem. E sad, tko sve pjeva u seriji, neću otkrivati.

Jedan od ključnih trenutaka prve epizode je kada Perica – Živko Anočić, propjeva poznati stari šlager, nakon čega slijedi bajkoviti ples u stilu Freda Astairea i Ginger Rogers. Aranžmani su hollywoodski, DVP Big Band odličan. Možemo li i tu povući paralelu s “Crno-bijelim svijetom” i novim valom? Jeste li i vi zapravo napravili hommage glazbi jednog vremena?

Mislim da su moji motivi malo drukčiji. Ja, naime, obožavam mjuzikle i moja davna želja je snimiti mjuzikl. Bio sam presretan kad sam na Filmskom festivalu u Nizozemskoj upoznao Miloša Formana, autora za mene najvažnijeg mjuzikla svih vremena – “Kose”. Na žalost, mjuzikl je preskup žanr za hrvatski film. Pjevačke i plesne scene su financijski izuzetno zahtjevne. Kad mi je Albino Uršić ponudio režiju serije “Dnevnik velikog Perice”, brzo sam vidio svoju šansu. Naime, ako radimo komediju s pjevanjem, to znači da se moramo približiti žanru mjuzikla. U tome mi je beskrajna pomoć bio Coco Mosquito, kompozitor i glazbeni urednik serije. Za početak, on zna sve o glazbi 60-ih. On je napravio lavovski posao kada je odlučio kombinirati originalne pjesme onog vremena, pjesme onog vremena u njegovim aranžmanima, vlastitu komponiranu filmsku glazbu te vlastitu pjesmu koja mora zvučati kao da je iz 1964. Sve je on to izveo u, po meni, savršenom skladu. Ništa ne odskače. To je izuzetno težak zadatak koji je on sjajno napravio. I na kraju, odgovorno tvrdim da je “Dnevnik velikog Perice” najbliže što se hrvatski film ikada približio mjuziklu. To nije hommage glazbi jednog vremena, to je hommage jednom žanru.

Koliko je bilo komplicirano snimati u vrijeme korone? A i u vrijeme nakon potresa, što osobito ističem s obzirom na to da već u prvoj epizodi ključnu scenu igra i HGZ koji je bio jako oštećen u proljetnom zagrebačkom potresu?

Ja imam, vjerojatno, veliku sreću što sam u godini korone i potresa imao priliku raditi, snimati. Koliko god korona i potres usporavaju snimanje, mi koji smo u to vrijeme radili trebamo se smatrati izuzetno privilegiranima. Žaliti se na probleme u snimanju za vrijeme korone je u najmanju ruku nepristojno kad je toliko ljudi iz filma ostalo bez posla i prihoda. Danas je izuzetno teško raditi filmove. Ako želite film koji komunicira s publikom, imate problem. Epidemiološke mjere zabranjuju pune kinodvorane. Ako imate film za festivale, imate problem. Festivali se održavaju online. Online festival je suprotnost ideji festivala. Ideja festivala je da publika zajedno pogleda neki film i da nakon toga razgovara o tom filmu. Toga danas nema. Snimanje za televiziju ima smisla, jer postoji potreba publike za novim audiovizualnim djelima, a televizija to može pružiti. To je još jedan razlog zbog čega se redatelji sve više okreću serijama.

Hoće li i u seriji važnu ulogu odigrati jedna prirodna katastrofa, zagrebačka poplava iz 1964.?

Naravno. Serija koja se zbiva 1964. u Zagrebu, a nema veliku zagrebačku poplavu bila bi falsifikat. Poplava nas čeka. Neću reći u kojoj epizodi.

Kako ste se osjećali kao redatelj u svom prvom, ako se slažete s tom konstatacijom, potpuno apolitičnom projektu? Je li nam ovakav nježan i ležeran humor danas jednako potreban kao i žestoka crna satira vašeg krajnje sarkastičnog posljednjeg filma “Koja je ovo država”?

Do sada sam uvijek radio filmske projekte koji su izlazili iz moje glave, proizlazili iz neke moje ideje. Uvijek sam ili imao ideju ili sam do ideje dolazio zajednički s mojim prijateljem i scenaristom Matom Matišićem. I to su uvijek bili projekti koje bih mogao nazvati svojom osobnom kartom. To sam ja. Ovo je prvi put da je ideju za projekt imao netko drugi – Albino Uršić. Prvi put sam u projekt došao kad su već postojale vrlo razrađene verzije scenarija Renata Baretića i Emira Imamovića. Kad sam ušao u projekt, čak je već bilo odabrano i nekoliko glumaca. Mogu reći da sam prvi put u životu radio naručeni projekt. Ono što sam naučio je da na kraju i taj projekt osjećam svojim kao što osjećam i sve filmove koje sam do sada radio do sada. I ova serija sam – ja.

Kako ste vi i Mate Matišić doživjeli naknadni zaplet sa zakazivanjem, pa odgađanjem, i to dvaput, filma “Koja je ovo država” na HRT-u?

Meni je to izgledalo, vjerujem i Mati, kao da se fabula našeg filma nekakvim čudom “prelila” u stvarnost. Kao da sam počeo živjeti u vlastitoj fabuli.

Spremate li već neki novi vlastiti filmski projekt?

Moj sljedeći filmski projekt trebao bi biti “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”. Scenarij za taj film trenutačno radi Željka Udovičić. Izaziva me taj tekst Ive Brešana. Volio bih napraviti film koji će dokazati da se primitivizam u našoj sredini nije promijenio, da je preživio sve sisteme, da se on, iako mu je prirodno “stanište” totalitarni sistem, jako dobro snašao i u demokraciji.

A ja sam vas baš namjeravao pitati kako će se obilježiti 50. godišnjica praizvedbe tog velikog komada i jeste li ikada razmišljali o novoj ekranizaciji. To je sjajna vijest. Hoće li to, barem u nekoj mjeri, biti svojevrsni remake jednako slavnog filma Krste Papića ili neko sasvim novo viđenje?

To će biti potpuno drugo čitanje. Krsto Papić napravio je sjajan film u onom vremenu sa svim njegovim političkim opterećenjima. Ja mislim da je danas moj zadatak odgovoriti na jedno drugo pitanje: koliko je primitivizam iz 1950-ih kod nas živ i danas, u 21. stoljeću. Zbog toga to ni u kojem smislu neće biti remake.

Jeste li već odabrali lokaciju na koju ćete ovaj put smjestiti Mrdušu Donju?

A ne, kod mene to ne ide tako. Svoje projekte radim korak po korak. Kad završim jedno, tek onda prelazim na drugo. Trenutačno smo tek u završnoj fazi pisanja scenarija.

U razgovoru za Večernji list prije malo manje od godinu dana, u vrijeme prvog lockdowna, rekli ste kako su naši životi, i prizori na pustim ulicama postali nadnaravni i kako ćemo tek vidjeti hoće li taj na kraju “biti komedija, drama ili tragedija”. Što vam se danas čini, kada se kraj još uvijek ne nazire?

Trenutačno smo najbliži groteski.

Kako u čitavoj situaciji “pliva” Zagreb film kojem ste ravnatelj, a kakve posljedice trpi nastava na Akademiji dramske umjetnosti gdje ste profesor?

Animirani film je samotan posao, rad na kompjuteru. Zbog toga Zagreb film cijela ova situacija s koronom nije ni malo omela. Mi smo nastavili raditi jednakim ritmom kao i prije korone. Ja predajem i na VERN-u. Predavanja su normalna osim što ja ne znam kako izgledaju studenti kojima predajem. Svi imamo maske.

Mijenjaju li se trajno naše ponašanje, odnosi, navike? Mijenjamo li se kao ljudi?

Ljudski rod je preživio i mnogo veće nevolje od korone i nije se promijenio. Bojim se da se neće promijeniti ni od ove nevolje. Sve ljudske mane su ostale iste i bit će iste.

A vrline?

Vrline se nažalost mijenjaju tako da se smanjuju, a mane rastu. A to je već problem čitave ljudske vrste, a ne samo naš u ovoj državi.