Naš najstariji nacionalni filmski festival u Puli, smatraju neki, izgubio je stari sjaj i ugled. Prestao je biti glavna godišnja filmska atrakcija, a filmaši su ga, revoltirani stanjem tog nacionalnog festivala te načinom rada bivšeg umjetničkog ravnatelja Zlatka
Vidačkovića, čak odlučili i bojkotirati.
Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatski filmski savez, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika te Hrvatsko društvo filmskih kritičara svoje su nagrade koje su se tradicionalno dodjeljivale u Puli odlučili i preseliti na druge filmske manifestacije. A nakon Vidačkovića, od devet prijavljenih kandidata sada je na to mjesto izabran redatelj Pavo Marinković. I to je, nadaju se mnogi, napokon korak u pravom smjeru.
– Moj motiv da se prijavim prije svega je bio u tome što mislim da Pula Film Festival može mnogo napraviti kako bi bolje služio i filmašima i samoj publici. To je ipak naš domaći teren i u Puli se ne bismo trebali osjećati kao da igramo utakmicu u gostima. Pula je jedna stara dama, ali promijenio se pejzaž filmskih festivala i to bi Pula trebala pratiti i prilagoditi se sadašnjem trenutku – kazao nam je Marinković koji je iznimno zadovoljan što je njegov program prepoznat od strane struke.
– Želim dovesti Pulu na jednu veću stepenicu i mislim da je bitno imati potporu ljudi od kojih dolaziš i kojima pripadaš, ali i od drugih članova Festivalskog vijeća. Vremena je malo, do festivala je još samo četiri mjeseca i morat ćemo puno raditi – iskreno kaže novi umjetnički ravnatelj, koji o timu koji ga je dočekao u Puli ima same riječi hvale.
Marinković je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirao dramaturgiju, a njegove predstave često su nagrađivane. Kao dramaturg radio je i u Dramskom programu HRT-a do 2005. godine, kada započinje karijeru freelancera. Uspješna su bila i tri njegova igrana filma, od “Trešete” iz 2006. koji je režirao s Draženom Žarkovićem, preko “Ljubavnog života domobrana” koji je 2009. pokupio čak tri Zlatne arene u Puli do “Ministarstva ljubavi” iz 2016. godine, nagrađenog na međunarodnim festivalima.
Glavna odrednica Marinkovićeva predloženog festivalskog programa je napraviti nacionalni festival s jakim međunarodnim štihom. Jedan od uzora su mu, otkriva, Rumunji koji na međunarodnom festivalu u Cluju izrazito inteligentno promoviraju rumunjsku kinematografiju i potiču njezin daljnji razvoj. Ipak, nastavlja Marinković, moramo razmišljati u našim okvirima – nas je ipak samo četiri milijuna, naspram rumunjskih dvadeset, pa teško da ih možemo oponašati, već samo pokušati krenuti u tom smjeru koliko to dopušta naš mentalitet, ali i financijska ograničenja. I naravno, napraviti nešto od čega će filmaši i filmska zajednica imati koristi. Marinković tako želi pojačati industrijski program na Pulskom filmskom festivalu, kao i programe za mlade producente, uvesti “work in progress pitch” za hrvatske filmove i manjinske koprodukcije… Namjerava se posebice baviti plasmanom hrvatskog filma, graditi odnos sa stranim festivalima i prodajnim agentima.
– Često prolazimo ispod radara, iako radimo dobre filmove. Nikada strancima nismo bili dovoljno „seksi“, a takvu bih percepciju želio izmijeniti. Sada je teško razgovarati o programu kada puno toga još ovisi o pandemiji. No, smatram da je zadaća nacionalnog festivala da pomogne hrvatskim filmašima te da publika uživa u dobrim filmovima. Pula ne može utjecati na kvalitetu naših filmova, ali može na njihovu promociju te može postati prozor kroz koji se oni mogu susresti sa svijetom – zaključuje Marinković.
Hahaha pa svi hrvati se u istri osjećaju kao gosti na opšte veselje urođenika