Bilo je pitanje kada će se sklonost ljepljivom sentimentu Spielbergu obiti o glavu, a to je ono što se dogodilo s njegovim najnovijim filmom "Terminal". Ovoga puta naglašeni sentiment ne postoji kao redateljev karakteristični dodatak na veliko narativno i filmsko umijeće nego postaje presudni element u spajanju klimave priče prepune apsurda.
Nije stvar u tome da je zaplet nelogičan. Naime, kao ishodište uzeta je stvarna priča Iranca koji od 1988. godine živi na međunarodnom odjelu pariške zračne luke Charles de Gaulle jer mu, ukratko, nakon krađe dokumenata kao izbjeglici nisu dali da uđe u zemlju, a nisu ga mogli ni vratiti.
U Spielbergovu filmu to je stanovnik izmišljene zemlje (Tom Hanks) koji dolazi na aerodrom JFK i ondje ostaje jer je u međuvremenu u njegovoj zemlji izbila diktatura, pa ga ne puštaju u New York niti vraćaju nazad. Ondje zbog svoje dobrote i nevinosti brzo postaje vrlo omiljen među aerodromskim osobljem među kojima su neki bjegunci iz drugih zemlja koji vjeruju da se uspješno skrivaju, ali ljudi iz carinske kontrole znaju za njihove sudbine i imaju razloge zbog kojih ih toleriraju.
Šteta je što se Spielberg nije više pozabavio tom metaforom namjernog držanja ljudi "na ničijoj zemlji" iz vlastitih interesa nego je krenuo nasilu prikazati glavnoga junaka kao nekakvu dobričinu koji, poput patetične kopije Mr. Chancea od Kosinskog, osvaja sve, a među njima i najzgodniju stjuardesu.
Možda ovakva kritika zvuči kao izmaštavanje drugoga filma od onoga koji je Speilberg htio, ali to se ne bi dogodilo da je Spielberg pošteno snimio svoj film. (A.O.)