Kada Krpar na suđenju postane Predsjednik i govori u ime svih zlih koje treba maknuti s ovog svijeta teško je povjerovati da je "Luđakinja iz Chaillota" tekst napisan 1943./44. u okupiranom Parizu. To je zadnje djelo Jeana Giraudouxa, poetski pisan tekst koji nevjerojatno precizno opisuje vrstu kapitalizma u kojem mi danas živimo. To je i glavni razlog zbog kojeg ovu predstavu, premijernu izvedenu sinoć na sceni HNK Zagreb, svakako treba vidjeti. Redatelj Krešimir Dolenčić pomladio je svoju glavnu junakinju i "luđakinje" iz ostalih pariških kvartova. Kao mantru tjera je da kroz cijelu predstavu ponavlja: "Svijet je lijep i dobar. Bog je tako htio. Čovjek tu ne može ništa..." i time dodatno naglašava ideju da je upravo u čovjeku bit svih problema, uključujući i vječnu dilemu treba li (ili smije li) uzeti pravdu u svoje ruke.
"Luđakinja iz Chaillota", koju Zagreb gleda nakon punih 50 godine (kada je naslovnu ulogu tumačila Bela Krleža, a Krpar bio Vanja Drach), priča je podijeljena na dvije slike – onu iz bezbrižne pariške kavane i onu iz pariškog podzemlja, što sjajno ocrtavaju scena Miljenka Sekulića i kostimi Doris Kristić. Redatelj ta dva svijeta stapa koristeći elemente mađioničarstva i klaunerije, vješto prožete sjajnom glazbom Matije Dedića. Njih dvojica za prizor razrješenja koriste "štos" iz Cabaretta kada poetska šansona "To je divno" postaje vojna koračnici.
Od glumačkih izvedbi svakako treba pamtiti Gorana Grgića kao Krpara, te Zorana Pribičevića kao Gluhonijemog. Monolog Siniše Popovića tako i tako nitko neće zaboraviti, jer uspon njegova Predsjednika počinje prodajom pornografije. Lana Barić je u naslovnoj ulozi na trenutke suvereno "luda", a na trenutke gotovo distancirana. Mnogo je snažnija u drugom činu pa se ipak treba nadati da joj je prvi "pojela" trema, baš kao što su tehnički problemi s mikrofonima pridonijeli tome da loše čujemo dobrog Pjevača Ivana Glowatzkog, ali i trio luđakinja: Ivanu Boban, Anu Begić i Barbaru Vicković.