Tiptop ženski pandan Ante Tomića

Više je razloga zbog kojih valja pozdraviti roman “Banana Split” (izd. V.B.Z, ur. Nenad Rizvanović), prvijenac Ljiljane Giljanović, Splićanke sa zagrebačkom adresom i diplomirane inženjerke elektrotehnike s književnim ambicijama.

Prvi razlog: autorica razmiče žanrovske granice hrvatskoga ženskog pisma, dosad omeđenoga feminističkom oštrinom, s jedne, i tugaljivom sentimentalnošću, s druge strane. Giljanovićeva, naprotiv, samopouzdano ispisuje prvi hrvatski primjer onoga što se u planetarnim razmjerima prodaje u milijunima primjeraka s etiketom “chick lit”.

Drugi razlog: autorica roman zaogrće u humoristično ruho, a štivo te vrste nije prava rijetkost samo u suvremenoj nego i u cijeloj povijesti hrvatske književnosti, koja se oduvijek smrtno ozbiljno muči noseći pretežak teret nacionalne, prosvjetiteljske, ideološke i ine misije na svojim nejakim plećima. A hrvatski humoristični roman iz ženskoga pera, e, to je već pojava dostojna da je se zaštiti pod egidom UNESCO-a! Treći razlog: autorica se, unatoč svom početničkom statusu (kojemu se stoga i progleda kroz prste pokoji fabularni rašiveni šav), vješto služi književnim sredstvima.

Dakle, mjesto je radnje Zagreb i Split; vrijeme je urbana sadašnjica; junakinje su tri samosvjesne tridesetineštogodišnjakinje, moderne, obrazovane, situirane, otvorene izazovima života; prateći su likovi, naravno, muškarci: poslovnjaci, slobodnjaci, oženjeni, homoseksualci, metroseksualci...

U romanu sazdanu na dijaloškoj formi i dinamičnoj, filmičnoj izmjeni prizora, govori se prirodno, životno, ne papirnato, duhovito se igra riječima, čuju se različiti razgovorni gradski idiomi te naraštajni i spolni žargoni.

Bez pretenzija na formalnu inovativnost, s pokojim stereotipom o muško-ženskim odnosima, roman “Banana Split”, kao svojevrstan pandan “muškom pismu” Ante Tomića, čita se lako jer je zabavan i duhovit. Nije pisan za povijest, ali jest za top-liste!