London je krajem 16. stoljeća ozbiljan kazališni centar. Nakon desetljeća proganjanja kazališnih družina, zabrane putovanja po Engleskoj, obveznog stalnog zaštitnika kazališnih družina iz viših slojeva, napokon je kazališnim družinama omogućeno nastupanje u kazališnim kućama podignutim uz Temzu u jugozapadnom dijelu Londona. Mladi Shakespeare dolazi 1586. godine upravo u takav London kojemu je kazalište glavna zabava, a najpopularniji autor Thomas Kyd. Tražeći posla kao dramski pjesnik ubrzo stječe mnoga prijateljstva i moćne zaštitnike. Među glavnim tutorima pridošlici iz provincije je i najobrazovaniji, prilično izvođen i poznati svadljivac Christopher Marlowe. Marlowe je oduševljen lakoćom kojom Shakespeare stvara, kao i ljepotom njegovih stihova. Postoje ozbiljne indicije da je svoje prve povjesnice kao i znanu tragediju Richard III. Shakespeare napisao pod paskom prijatelja Marlowea. Marlowe će poginuti u krčmarskoj svađi 1593. pa će Shakespeare izgubiti svog najvećeg zagovornika među kazalištarcima.
Shakespeare prvenstveno želi napisati tekst koji će puniti gledalište, a time i njemu garantirati zaradu. Tražeći sadržaj koji će ozbiljno konkurirati Kydovoj Španjolskoj tragediji odlučuje se za priču o rimskom vojskovođi Titu Androniku. Španjolska tragedija privlači gledatelje u kojoj se grozote događaju iz osvete, pa tako i Shakespeare u Titu Androniku slaže priču koja je također motivirana tajnim i javnim osvetama. I uspijeva. Iz predigre komediji Bartolomejski sajam Bena Jonsona iz 1614. godine, Shakespeareova prijatelja i također dramskog pisca, saznajemo da je Tit Andronik od svog prvog uprizorenja (najvjerojatnije 1592.) ostao na repertoaru više od 20 godina kao i staromodna Španjolska tragedija. Važno je da Jonson navodi i Kydovu dramu osvete uz Tita Andronika potvrđujući što je Shakespeareu bio uzor pri stvaranju svoje prve tragedije.
Sadržaj Tita Andronika oslanja se na rimsku povijest iako činjenično ne možemo pronaći adekvatan stvarni povijesni događaj. Shakespeare je zapravo priču sklopio od motiva iz Ovidija i Seneke, kao i motiva Kyda i Marlowea. Glavni junak, Tit Andronik, zaslužan za uspješno vođene rimskih ratova protiv Gota, vraća se u Rim, gdje u miru doživljava nesreću za nesrećom. Pogibaju mu sinovi, lažno optuženi za ubojstvo carevića, siluju mu i sakate kćer Laviniju, na prevaru gubi vlastitu ruku, da bi postalo jasno kako su sve nesreće osveta gotske kraljice Tamore koju je iz bahatosti Andronik doveo u Rim i ostavio na životu. Na kraju, u tom zastrašujućem kolopletu zločina, sam Tit upriličuje večeru na kojoj će Tamoru ponuditi s mesom njezinih sinova.
Tragična priča o vojskovođi Androniku postaje zanimljiva kad se obrađeni motivi iz tog komada počinju uspoređivati sa tragedijama iz Shakespeareova zrelijeg doba. Kao prvo, jasna je povezanost Andronika kao ratnika i Othella kao ratnika. U osnovi obojica ratnika nemaju vrijednosni sud u pogledu procjenjivanja ljudi u mirnodopskom razdoblju. Nameće se, naravno, i povezanost Arona i Jaga. Razlika je u prostoru koju u priči zauzima Jago za razliku od Arona koji je po opsegu značajno manji lik. No, bezrazložno zlo kao pokretač jednog i drugog lika gotovo je ista. Mahnitanje Andronika na početku tragedije jednako je i Learovom mahnitanju na početku njegove tragedije. Razlika između Andronika i Leara je velika, ali stvaranje emotivnih i društvenih problema svojom senilijom i pogrešnim odlukama jednaka je i u Leara i u Andronika. Pitanje osvete koje svakako pokreće sve u Androniku, jednako je pitanju osvete koje pokreće Hamleta ali ga vodi drugačijim putem nego li Andronika. Hamlet se protivi osveti i u tom obuzdavanju osvete događa mu se spoznaja vrijednosti koje čine život. Andronika osveta ne vodi u sazrijevanje nego sve dublje u besmisao. Andronik kombinacijom senilije i ratničkog iskustva u stvari ne zna drugačije djelovati nego primjenom sile. Kao što na početku tragedije žrtvuje vlastitog sina jer se protivi njegovoj odluci da Laviniju uda za budućeg cara, tako i Lear nezadovoljan odgovorima na svoje tašto pitanje tko ga najviše voli, žrtvuje svoju najmlađu kćer i ostavlja je bez nasljeđa. Zanimljivo je kako Learove nedostatke nadopunjava društvo lude, dok Andronika nadopunjava njegov brat Marko Andronik. Samo u Leara ludino komentiranje starčevih odluka vodi spoznavanju tragedije, a u Andronika komentari njegova brata samo potvrđuju sve veće raspadanje Andronikova junaštva. U karakteru Tita Andronika kako drama napreduje sve više uočavamo spoj ludila sa poremećajem njegove duše. A to i jest pravi motiv tragedije. Pobjednik koji iskljućivo silom postiže rezultat, odnosno pobjedu, uništava relacije prema mlađim naraštajima kao i prema kolektivnim emocijama. Andronik je Shakespeareova tragedija koja prezire rat, prezire puko junaštvo i koju bi valjalo uspoređivati s Troilom i Kresidom gdje se još jednom Shekespeare hvata u koštac s temom besmislenog ratovanja.
Andronik je osvajač bez plemenitog cilja a ne branitelj Rima.
Shakespeare se pišući Andronika silno trudi da komad djeluje kao opis stvarnog događaja. Stihovima kojima parafrazira Seneku, poredbama koje odgovaraju mogućem stvarnom Rimu, napokon i izravnim navođenjem Ovidijevih Metamorfoza kao pojašnjenju Lavinijinog silovanja, Shakespeare uvjerava gledatelja u stvarnost priče kao i njezino povijesno postojanje. Naravno, time uspješno razvija napetost drame ali i prikriva u drugi plan Andronikovo samodestruktivno ponašanje koje će stoljećima kasnije opisati Freud. Početak njegove samodestrukcije je nasrtaj na vlastita sina koje pak gledatelju djeluje kao motiviranje Tamorine osvete radi pogubljenja njezina sina. Andronik ne zna drugačije nego silom izboriti svoje ciljeve. Za njega je rat prirodno stanje i on ne može uspostaviti kriterije za život u miru. Njega vodi neograničena sila koja nije opterećena pravdom ili kolektivnom emocijom. Androniku je korak po korak intervencija silom ostvarenje njegovog nagonskog samouništenja koje ne razabire interese drugih građana Rima. „Zato što svaki čovjek ima pravo na svoj vlastiti život, zato što rat uništava taj nadom ispunjen život i dovodi pojedinog čovjeka u ponižavajuća stanja koja ga prisiljavaju da ne želeći ubija druge, zato što razara dragocjene materijalne vrijednosti koje su rezultat ljudskog rada, i još mnogo toga, ali i zato jer u svom današnjem obliku više ne pruža priliku ispunjenju onog starog ideala junaštva, jer bi jedan budući rat, zbog usavršavanja razornih sredstava, značio potpuno uništenje jednog ili možda obaju protivnika.“ - tako bi odgovorio Freud u svom slavnom pismu Einsteinu iz 1932. godine. Napokon, Shakespeare je stoljećima prije Freudovog tumačenja nagona u Androniku kroz njegovu sudbinu pomno opisao sve stupnjeve samorazaranja i negativnog nagona koji će dovesti i do zastrašujuće završne scene u kojoj se Tamorini sinovi nude kao večera. To nije kanibalizam nego prikaz stravične činjenice da vojnička samodestrukcija vođena pukom silom proždire budućnost. U trenutku nastajanja Andronika Shakespeare većinom piše sve svoje komedije i iz tog njegovog vedrog i poletnog raspoloženja Andronik strši kao opomena ljudske naravi i tek će skoro desetljeće kasnije sam Shakespeare odgovoriti na pitanje Andronikove samodestruktivnosti na kraju prvog prizora prvog činaTroila i Kreside kad Troilo kaže:
Mir, buko ružna! Umuknite, grubi zvuci!
Na obje strane lȕde! Lijepa nužno mora
Helena biti, kad je danomice krvlju
Vi takvom slikate; ne mogu borit se
Za takvu stvar; premršava je za moj mač.
Pojednostavljeno, Troilo tako proglašava Trojanski rat besmislenim kao i bilo koji drugi rat, ono što Andronik ne može artikulirati. Troilo i Kresida kao komad prethodi svim velikim tragedijama (Macbeth, Hamlet itd.) i kao što će Tit Andronik godinama igrati na pozornici The Theatra, tako će i Troilo i Kresida ostati godinama popularna predstava u The Globe Theatru.
U 20. stoljeću koje će obilovati osvajačkim besmislenim ratovima i revolucijama, upravo kako ih je Shakespeare u Titu Androniku opisao, nakon II. svjetskog rata Peter Brooke će uprizoriti 1955. Andronika u Stratfordu na rijeci Avon. Ulogu Tita tumačit će Laurence Olivier, a Laviniju neopisivo slavna Vivien Leigh. Brookovo uprizorenje preko noći će postati slavno i 1957. krenut će na europsku turneju u sklopu koje će predstava doći i u zagrebački HNK. Brooke je pomno prolazeći kroz tekst, slijedeći Andronikovo posrtanje i samodekstrukciju pokazao na pozornici veliko umjetničko djelo. Osim ove izvedbe koja je obnovila zanimanje za tekst valja spomenuti i uprizorenje Dušana Jovanovića iz sredine osamdesetih, koji je predstavu smjestio unutar tzv. 'zida smrti' ('zid smrti' je naziv za akrobaciju na motoru koja se izvodi u namjenski napravljenoj drvenoj prostoriji valjkastog oblika) s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi te izvanrednom Ingom Apelt kao Tamorom.
Postavljanjem Tita Andronika na svoju pozornicu Zagrebačko kazalište mladih ne obnavlja samo najkrvaviju Shakespeareovu tragediju, nego i otvara mogućnost nove interpretacije.
Vladimir Stojsavljević