10. Dragana Radusinović Tafra - Tajkunova kći
Ovaj sam spretno napisan roman stavio na listu jer je za hrvatske prilike kuriozitetan. Kao prvo, bavi se hrvatskim visokim društvom o kojem autorica piše uvjerljivo i gotovo insajderski. Kao drugo, poigrava se stereotipima posuđenim iz “žute štampe” i chick-lita, ali pri tome se bavi problemima koji su doslovno zagušili hrvatsko društvo u njegovu bilo kakvom civilizacijskom razvoju.
9. Martina Mlinarević - Bukača
I dok javnost još raspravlja je li Martina Mlinarević književnica ili nije, ona je objavila novu knjigu koju možemo nazvati i romanom – “Bukača”. I ta se knjiga sastoji od drskih autobiografskih crtica, crnohumornih priča, emotivnih dnevničkih zapisa te dinamičnih krokija koji opisuju autoričinu borbu za vlastiti život i na operacijskom stolu i u obiteljskom miljeu, ali i u gladijatorskom društvu.
8. Robert Međurečan - Krletka za glinenog goluba
U svojevrsnom antiratnom krimiću Međurečan upućeno, ali bez patetike i naknadne pameti opisuje kako je mala udaljenost između heroja i ratnog zločinca, humanog i dehumaniziranog čovjeka u ratu u kojem se sposobni i nemoralni bogate, a luzeri i pošteni bogalje. Roman je porazna kronika hrvatske i bosanskohercegovačke ratne zbilje s puno alanfordovske poetike.
7. Nenad Stipanić - Bogovi neona
“Bogovi neona” roman je za ljude koji nisu skloni predrasudama te vole raspravljati i o temama koje su naizgled izvan svake rasprave. Riječ je o dramatično antidogmatskoj knjizi koja se bori za civilizaciju slobode podrivanjem civilizacijskih normi i utabanih staza kojima bi literatura morala kročiti. Nije to mainstream literatura, ali njome se svakako snaži krvna slika hrvatske književnosti.
6. Mario Brkljačić - Doručak za Bič
Mario Brkljačić konačno je ukoričio svoje proze u roman koji potvrđuje njegovu reputaciju vrsnog i lucidnog pisca. Njegova je prozna iznimno pitka i elegantna, Brkljačić ne piše u vjetar i zna poentirati. “Doručak za Bič” je roman i o neodoljivo mračnom Zagrebu, ali i o generaciji koja je stasala u vrijeme kada se jugoslavenski balon počeo dramatično brzo ispuhivati.
5. Nebojša Lujanović - Južina
Svestrani Nebojša Lujanović (koji je, nakon dvije diplome i doktorata, konačno dobio stalni posao u Hrvatskoj) u “Južini” je maestralno opisao Split i njegov mediteranski mentalitet u kojemu su redikuli proroci i moralne vertikale, a intelektualci i moćnici u pravilu sluge kvarnih gospodara. Lujanovićev Split nije grad redikula, ali jest grad slučaj. I o tome valja dobro razmisliti.
4. Goran Tribuson - Otac od bronce
Prvorazredni roman jednog od doajena hrvatskog pripovijedanja u kojem se kriminalističkim zapletom razrješavaju moralne i ljubavne dileme glavnog junaka Žaka Kralja koji je potpun zalutao u hrvatskim povijesnim bespućima. Tribuson u ovom romanu prepunom toplo oblikovanih likova s puno prkosa i ponosa ismijava ideologije i literarno dociranje.
3. Ivica Prtenjača - Plivač
Nagrađivani prozaik i pjesnik napisao je rasni i odmjereni antiratni roman u kojem literarno nadmoćno pokazuje i drugu stranu ratne medalje koja nije ideologizirana pobjedničkim trijumfalizmom i napunjena budalastim i prebanalnim domoljubnim frazama ispranim od stvarnog sadržaja. Andrej je lik koji misli pa će možda imati i budućnost.
2. Mihaela Gašpar - Nemirnica
U svom petom romanu, ugledna i od literarnih žirija još neprepoznata autorica bavi se ljudskim tijelom i njegovim ograničenjima, ljudskim sjećanjima i osjećajima. U otmjenoj, krajnje iscizeliranoj rečenici (autorica je i kiparica) Mihaela Gašpar snažno i lucidno piše o gubitku bračnog partnera, starosti i samoći, ali i lažima kojima je ispunjen baš svaki naš pokušaj života.
1. Damir Karakaš - Proslava
Karakaševa “Proslava” roman je dubokog značenja i elementarne literarne ljepote. Radnja ovog kratkog romana precizno je i karakaševski okrutno ogoljena do kosti, do same srčike ljudskog postojanja u svijetu u kojem ono što je prirodno često nazivamo neprirodnim i obratno. I u ovom se romanu autor opsesivno bavi šumom i dramatičnim odnosom čovjeka i prirode u kojem je čovjek od početka u dirljivo submisivnom položaju. Pišući o Miji i njegovoj zlosretnoj obitelji, Karakaš piše i o ne tako davnim vremenima kada se iz jedne diktature ekspresno išlo u drugu, pa u treću... I tako unedogled. “Proslava” je roman o hrvatskom PTSP-u koji kao da nema kraja.