Tramvaj zvan žudnja: Likovi su isti, a radnja poprilično izokrenuta

Premijera drame “Tramvaj zvan žudnja” koju je četrdesetih godina prošlog stoljeća napisao američki dramatičar Tennessee Williams u varaždinskom HNK očekivala se s puno očekivanja. Kako i ne bi kada se redateljske (i podjednako bitne dramaturške palice) prihvatila nekadašnja balerina Valentina Turcu zamijenivši tako preminulog barda hrvatskog glumišta Georgija Para kojem je baš varaždinski HNK bio profesionalno utočište u posljednjim godinama života.

Valentina Turcu se uz pomoć međunarodne ekipe (briljantni kostimograf Alan Hranitelj, domišljati scenograf Marko Japelj, dizajner rasvjete Aleksandar Čavlek, dizajner zvuka Gorazd Vever i autor videa Matjaž Mrak) poslužila davnašnjim prijevodom Williamsove drame čiji je autor prevoditelj (i glumac) Ivo Juriša, ali je dramu koju je proslavio Kazanov film s Vivien Leigh i Marlonom Brandom prilagodila današnjici i vlastitoj poetici. Stoga ljudi koji vole doslovno i bogobojazno prenošenje nekog dramskog teksta na pozornicu ovu predstavu mogu slobodno zaobići. U njoj je, naime, puno toga preokrenuto i izokrenuto. Istina, likovi su uglavnom ostali isti, ali pristup glumi je drukčiji. Iako glumci ne plešu, njihova je gluma strogo koreografirana u čvrstoj interakciji s glazbom koju je izabrala redateljica.

Osiromašena i ponižena južnjakinja Blanche DuBois u varaždinskoj predstavi spas pokušava naći ne u siromašnom radničkom stanu svoje mlađe sestre Stelle u New Orleansu čiji je apsolutni gospodar goropadni i ćudljivi vojni veteran Stanley Kowalski, nego s koferom punim lijepih haljina i skupocjenih krzna dolazi u moderno dizajnirani stan u kojem ne nedostaje alkohola (ni droge) i u kojem se kočoperi velika plazma, a mobiteli su kućni ljubimci. Williamsova klasna oštrica tu je otupljena već u startu. “Tramvaj zvan žudnja” dobio je novo, tehnologizirano ruho, svodeći dramu “samo” na krajnje erotizirane i nasilne odnose između muškaraca i žena. U tom su pristupu redateljici pomogli glumci, svi odreda upravo bezobrazno mršavi, bez grama sala, kao da su netom sišli s najzahtjevnijih modnih pista. Blanche DuBois bila je odlična Hana Hegedušić koja je rasla iz prizora u prizor, sve do kraja gdje ju je redateljica pretvorila u krhku bijelu labudicu, dok je Dora Fišter glumila lelujavo eteričnu Stellu.

Mužjački arogantan, ali i bolećivo ranjiv bio je Ivica Pucar kao Stanley Kowalski, dok je Ivan Glowatzky bio submisivni Mitch. U rabijatnoj atmosferi odlično su se snašli atraktivni Katarina Arbanas i Bernard Tomić kao Eunice i Steve, baš kao i Filip i Nikša Eldan, prvi u metaforičkoj ulozi Smrti, a drugi kao komad mladog muškog mesa kojim se nahranio Blanchin poljuljani ego tjerajući je u nepovratno ludilo. A što je sa žudnjom iz naslova? I ona je, čini se, završila u umobolnici, baš kao i Williamsova sestra Rose koju je ovjekovječio u liku tragične Blanche DuBois.