U Gavelli se ovog petka održala premijerna izvedba predstave “Cigla” u režiji Krešimira Dolenčića. Nastala prema dramskom tekstu Filipa Šovagovića, predstava nakon praizvedbe u HNK Split u Hrvatskoj nije izvođena čak 21 godinu. Bez jasne narativne linije i mjesta radnje, priča smještena u neodređenom periodu 1991. godine, prati život besperspektivne obitelji Ciglenečki – četvorice braće bez oca i majke.
Obiteljski bijeg od stvarnosti
Najstariji brat, Levi (Ranko Zidarić), nepopravljivi hipi pacifist i zgubidan, saznajemo, brinuo se za mlađu braću Adama (Enes Vejzović), Stanka (Ivan Grčić) i najmlađeg Ciglu (Filip Križan). Svaki od braće na svoj je način specifičan, a zajedničko im je da se ne uklapaju u ostatak društva. Uglavnom su bez posla, novca ima jedva za ručak, ali za pivo se uvijek nađe. Žive u izoliranoj sredini do koje vanjski svijet ne dopire, jer ih i ne zanima, a izvana ionako stižu samo loše stvari poput razljućenih prijatelja kojima duguju novac i zahtjevnih bivših i sadašnjih ljubavnica. Na jednostavno postavljenoj sceni, centralni je objekt stalak za peglanje, u ulozi blagovaoničkog stola, koji nam služi kao savršen simbol njihove ravnodušnosti. Nitko od njih, naravno, nije u životu ispeglao košulju, ali ne pada im na pamet ni nabaviti stol. Preživljavaju na mrvicama, cigaretama i konzervama mesnog doručka koje im donosi Ciglina histerično majčinski nastrojena djevojka Đana (koju majstorski oživljava Tena Nemet Brankov).
U njihov skladni kaos upada i Stankova otuđena žena Elvira (Ivana Bolanča) u bijegu od svog sadašnjeg ljubavnika Piceka (Đorđe Kukuljica) koji u dvorištu Ciglenečkih provodi dane kopneći za njom. Ne časeći časa, Cigla, naočigled svih, napornu Đanu zamjenjuje elegantnom bratovom ženom. Živjeli bi Ciglenečki nesmetano i bježali od stvarnosti do kraja vremena da na vrata nije zakucao rat. Ipak, ni uzbune ni pucnjava nisu ih uzbuđivali koliko nedostatak mesa u gulašu, sve dok Cigla ne dobije poziv za mobilizaciju. Prisiljen je otići u rat, a kada se vrati, ništa više neće biti isto. Nakon pomalo konfuznog i natrpanog prvog dijela predstave, slijedi kulminacija u kojoj do izražaja dolazi Šovagovićev kompleksan, poetski tekst. Povratak Cigle koji je starke zamijenio vojničkim čizmama, a indiferentnost prema svijetu domoljubljem, donosi i neke od najboljih glumačkih izvedbi u predstavi. Filip Križan zapanjujuće uvjerljivo glumi mladog čovjeka kojem je rat progutao čitav život koji je bio ispred njega. Bezbrižni dječarac postao je izmučeni vojnik, a identitet koji nije ni stigao izgraditi nepovratno je urušen.
Svatko klizi u svoje ludilo
“Još prije odlaska na frontu tinjala je neka šansa za mene. Ali onda smo zalutali u minsko polje. I kad kažem živčani slom, u te dvije riječi nema ničega. To se jednostavno ne može opisati. Moj se ja tada potpuno pogubio u svim tim ja, ti, on, mi, vi, ovi, oni, njihovi, naši, naši, naši…“ ponavlja Cigla neprestano. Vrijeme nakon njegova povratka prolazi nejasnim ritmom, a svaki od likova na svoj način klizi prema ludilu. Ostajemo zakinuti za smisleni kraj, jer kako mu se primičemo, scene se redaju jedna za drugom sve konfuznije, sudbine likova možemo tek naslutiti, dijalozi i monolozi isprekidani, svjetla bljeskaju dok dim prožima pozornicu. Možemo te dramske elemente tumačiti na više načina. Možda su oni odraz Ciglina unutarnjeg stanja ili pak kolektivne svijesti skupine likova. A možda su i slika shizofrenog poslijeratnog društva u kojem se trauma slaže na traumu, a rat nikada zapravo ne prestaje – upozorenje, podsjetnik o krhkosti života.
