U Puli se ovoga vikenda okupilo pola bivše države: beogradske, ljubljanske, sarajevske i, naravno, sve moguće hrvatske tablice zaposjele su parkinge u najširem centru grada. Povod: koncert Florence+The Machine, jedan u nizu rasprodanih nastupa u pulskoj Areni ovoga ljeta.
Uz izvrsnu Dunju Ercegović aka Lovely Quinces kao predgrupu, eterična Florence Welsch i njezin bend savršeno su se uklopili u bajkoviti ambijent rimskog amfiteatra. Od “Heaven is Here”, kojom su otvorili, do “Rabbit Heart” na kraju bisa, tisuće ljudi uglas su pjevale baš svaku pjesmu, učvršćujući još jednom zvjezdani status britansko-američke kantautorice koja je pokorila i INmusic 2016. godine.
Negdje usred jednog od vrhunaca koncerta, slušajući vrištanje 9000 ljudi, pljesak 18.000 ruku i topot isto toliko nogu dok mi se nečije mlako pivo slijevalo niz vrat, a opušci pržili tenisice, zapitala sam se koliko je primjereno da zaneseno skačemo po kulturnom spomeniku bez premca, jedinoj rimskoj areni u svijetu čija su sva tri arhitektonska reda u potpunosti očuvana?
Po povratku kući bacila sam se u istraživanje: čitajući o standardima zaštite takvih spomenika, sjetila sam se već pomalo zaboravljene činjenice da naša arena, usprkos svojim adutima, uopće nije uvrštena na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske baštine! Ne nalazi se ni na listi čekanja, na kojoj su, primjerice, povijesna jezgra grada Korčule, osječka Tvrđa i varaždinski Stari grad. Dva pokušaja uvrštavanja pulske arene na UNESCO-ovu listu 1996. i 1999. godine neslavno su propala, a drugi put naše Ministarstvo kulture čak je povuklo kandidaturu prije kraja procesa, kako si ne bi zatvorilo vrata za buduće prijave.
U želji da saznam tko i kako onda čuva Arenu za generacije koje dolaze, nazvala sam Darka Komšu, ravnatelja Arheološkog muzeja Istre pod čijom je ingerencijom i pulska Arena. Komšo je i jedan od članova stručnog povjerenstva koje svake godine odabere desetak izvođača kojima će na temelju kulturne važnosti i strogih konzervatorskih kriterija biti dopušten nastup u tom ekskluzivnom prostoru. Svjestan je, kaže, da postoje ljudi koji smatraju da bilo kakvom većem okupljanju u Areni nema mjesta, ali do sada nisu imali slučajeve vandalizma i postojeći sistem dobro funkcionira.
Mnogo strastvenija debata vodila se oko koncerata u rimskom Koloseju, u kojem se upravo dovršavaju radovi na 18 milijuna eura skupom pomičnom podu koji bi trebao natkriti podrume u kojima su nekoć boravili gladijatori i divlje zvijeri. Ti prostori otkriveni su u 19. stoljeću, a novi pod trebao bi omogućiti da se nad njima okupljaju posjetitelji koncerata i drugih kulturnih događanja koja do danas tamo nisu bila moguća. Dio svjetskih stručnjaka glasno je protestirao zbog pretvaranja Koloseja u izvedbeni prostor, no ispostavilo se da su povijesnim strukturama umjesto dubokih basova veću štetu nanijele atmosferske prilike koje su izjele dio neoprezno otkrivenih tunela! Drugi najpoznatiji amfiteatar, onaj u Veroni, već godinama je dom jednog od najvećih svjetskih opernih festivala i čini se da to nikoga previše ne uzrujava.
Pulska arena stara je oko dvije tisuće godina. Građena je da izdrži 20.000 posjetitelja, mlaćenje teškim lancima i šamaranje s lavovima, a u povijesti joj je nekoliko puta prijetilo potpuno uništenje. Mlečani su raznosili njezino kamenje za popločavanje svojih trgova, čupale su se armature, ljudi su od dijelova njezine konstrukcije gradili kuće... prolazili su tu razni vladari i vojskovođe sa svojim trupama pa vojske fanova Florence Welsch, Foo Fightersa ili Stinga možda i nisu najgore što joj se moglo dogoditi.
Što ne znači da je ne trebamo čuvati, kada već UNESCO neće.