Volja umjetnice, novac ili svjetonazor? Teško je reći zašto smo tako dugo čekali retrospektivu Sanje Iveković u njezinu rodnom gradu, ali eto, dogodila se. Sjajna izložba "Works of Heart (1974. – 2023.)" u kustoskoj koncepciji Zdenke Badovinac, ravnateljice MSU, otvorena je sinoć u toj kući. Ostvarena je u suradnji s Kunsthalleom iz Beča gdje je prikazana lani, no ovo zagrebačko izdanje je veće, prošireno s barem 30 radova od kojih su neki i nova produkcija umjetnice.
Jedan takav novi segment u odnosu na ono pokazano u Austriji, a koji se proteže na cijelom prvom katu MSU, osmišljen je kao arhiv pod nazivom "Točke susreta: Dokumenti u nastajanju, 1968. – 1982." Za potrebe njegova nastanka kustosica Ivana Bago uronila je u umjetničin arhiv i istražila rano djelovanje Sanje Iveković te njezinu prvu veću samostalnu izložbu "Dokumenti 1949. – 1976.", održanu 1976. u nekadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, preteči MSU.
Tada su prvi put pokazani njezini danas kultni radovi "Dvostruki život" i "Tragedija jedne Venere". Arhiv je svojevrsna geneza umjetničinog rada od buntovne 1968. do rastuće krize jugoslavenskog socijalizma početkom 1980-ih koja uključuje niz još neizlaganih crteža, skica, bilješki, fotografija, pisama, plakata, knjiga i časopisa. Izložen je tu i njezin diplomski rad. Naime, u pismu iz arhiva iz 1967., otac joj predlaže da se prebaci s grafičkog odsjeka na slikarski, referirajući se na svoj razgovor s jednim profesorom s akademije koji je smatrao da bi joj slikarstvo više ležalo. Iveković ga nije poslušala i diplomirala je na ALU 1970. sa serijom grafika geometrijske apstrakcije.
Na drugom katu MSU izloženi su njezini kultni radovi poput "Gen XX", koji je bio izložen i 2012. na njezinoj retrospektivi u newyorškoj MoMA-i, u kojem putem novinskog oglasa prikazuje slike profesionalnih supermodela 90-ih poput Linde Evangeliste, ali popratni tekst nije posvećen prikazanim modelima, nego biografijama sudionica u NOB-u poput Ljubice Gerovac i Dragice Končar. Rad je nastajao u duljem periodu, a objavom tih montaža u časopisima umjetnica je reaktivirala emancipacijsko čitanje komunističke prošlosti i povijest ženske borbe za slobodom, a pri tome na jednom od šest plakata ne koristi fotografiju modela, već svoje majke Nere Šafarić Iveković (1919. – 1988.), koja je uhićena kao mlada partizanka i 1942. godine odvedena u Auschwitz.
Izložena je i rijetko izlagana instalacija "Neposlušni" iz 2012. kojom istražuje povijest nacizma u Kasselu, a koja polazište nalazi u fotografiji iz 1933. korištenoj za antisemitsku propagandu. Ona prikazuje nacističkog časnika ispred magarca ograđenog bodljikavom žicom i postavljenog pred gomilu ljudi. Na izložbi je ta slika predstavljena staklenom vitrinom u kojoj su plišane igračke magaraca od kojih svaka nosi ime neke povijesne ličnosti koja predstavlja otpor fašizmu.
O nasilju nad ženama pak progovara u radu "Ženska kuća" koji je započeo 1998. i još traje, a nastao je na radionicama koje je umjetnica organizirala diljem svijeta i manifestira se u obliku gipsanih odljeva lica i ispovijesti žena koje su pretrpjele neku vrstu zlostavljanja.
Posebnost tog dijela postava su i "crvene ruže" pobacane svuda po podu. U pitanju je tzv. zgužvani "Izvještaj u sjeni (shadow report)". Izraz je to koji se koristi za izvještaje nevladinih organizacija kao dopune ili alternative službenima koje su vlade dužne dostavljati prema raznim sporazumima o ljudskim pravima. Od 1998. Iveković u seriji radova "Izvještaj u sjeni" koristi izvještaje koje su sastavile ženske organizacije o stanju ženskih prava u zemljama koje su ratificirale, ili odbile ratificirati, CEDAW (Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, koju je UN prihvatio 1979.). U suradnji sa ženskim organizacijama Iveković je uredila tekst izvještaja i skratila ga na dvije stranice A4 formata, koje ispisuje i uključuje u svoje samostalne i skupne izložbe u obliku zgužvanih crvenih papira razbacanih po izložbenom prostoru, poput škarta. U ovu zagrebačku izložbu uključen je najnoviji izvještaj u sjeni o CEDAW-u u Hrvatskoj, izrađen u suradnji s Autonomnom ženskom kućom.
– Mene u biti ne zanimaju retrospektive. Pun kufer mi je minulog rada, dosadan mi je, ali uvijek sam za novi projekt. Dovoljno sam stara i imam neki status da zahtijevam da se unutar izložbe uvijek napravi i neki novi rad koji institucija ima sreću da može platiti. Tako smo za izložbu u Beču publicirali na njemačkom jeziku knjigu "Jao si ga onome tko se boji duhova" o mojoj majci i pjesmama koje je cijeli život pisala, a koja je pokazana i ovdje u Zagrebu. E, za ovu zagrebačku izložbu predložila sam napraviti spomenik "Pregnant Memory" (Trudna memorija). Naime, posvojila sam svoj vlastiti rad da napravim novi, restaurirali smo skulpturu trudne božice koja je 2001. bila postavljena u Luxembourgu, izradili smo statički nacrt koji ne može srušiti niti jedan potres i uspjeli realizirati spomenik ispred zgrade MSU. Kako sam uvijek istraživala žene i žensku ulogu u povijesti naišla sam na podatak u kojem se spominje 91 žena koja je u bivšoj Jugoslaviji dobila orden narodnog heroja. Pitala sam se znamo li za njih? Pojma nemamo, a njihova uloga bila je važna i zato mi je bilo važno navesti ih na spomeniku – kazala je Sanja Iveković.
Pozicija spomenika predstavlja njegovu komunikaciju s gradskim prostorom i praksom 70-ih godina kada je umjetnica i počela djelovati, a kada umjetnost iz institucija izlazi na ulicu. Na postamentu spomenika posvećenog ženama u antifašističkoj borbi, imena su svih heroina NOB-a bivše Jugoslavije, a iznad njih uz riječi poput domovina, demokracija, kultura, pravda, kapital, nacija, sloboda, niže se i niz riječi koje se već tradicionalno koriste da uvrijede žene poput baba, kučka, lezbača, drolja... Podsjetimo, taj spomenik svojevrsna je replika rada "Lady Rosa of Luxembourg" kojim je Sanja Iveković zaboravljenim ženama luksemburškog pokreta otpora pokušala vratiti mjesto u povijesti koje im pripada.
Retrospektiva Sanje Iveković, dakle nije priča samo o radu Sanje Iveković jer njezin rad vas nužno tjera da se suočite s puno tema vezanih uz društveno politički kontekst u kojem radovi nastaju, od tema feminizma, komunizma, propagande, svih vidova terora. Uvijek je nastojala kritički promišljati svoju poziciju i društveni, politički i umjetnički kontekst u kojem radi, i sve je to vidljivo na ovoj pametnoj izložbi za koju treba izdvojiti dosta vremena, što preporučujemo, i s nje izaći prosvjećeniji.
Heroine a bile dio totalitarnog sustava? 😎