Godina je 1759. Ubijena je kći Lady Wax, a stanovnici malenog ruralnog grada željni su krvi. Za strašan zločin krivom je proglašena Sally Poppy, zajedno sa svojim ljubavnikom, koji je smaknut. No, kada ona objavi da je trudna, njen put do omče ovisi o odluci dvanaest žena. Ovo je u najkraćim crtana ispričana drama "Nebeski svod" britanske dramatičarke Lucy Kirkwood, koju ćemo premijerno vidjeti u HNK Zagreb. To je svojevrsna parafraza filma "Dvanaest gnjevnih ljudi", a redateljica Marina Pejnović opisuje ju i kao: "žensku verziju vježbe iz demokracije".
Ovom novom dramom mlada redateljica vraća se ansamblu Drame HNK Zagreb, nakon režije velike ansambl-predstave "Genijalna prijateljica" te ovog puta radi s jakim ženskim snagama Drame, jer uz mladu glumicu Lanu Menigu tu je trinaest glumica HNK Zagreb: Jadranka Đokić, Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Mirta Zečević, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Iva Mihalić, Ana Begić Tahiri, Jelena Otašević Babić, Ivana Boban i Barbara Vicković. Jedini glumac među njima Marin Klišmanić.
Tko je birao naslov za vaš povratak u HNK Zagreb nakon "Genijalne prijateljice"?
Originalno je to trebao biti jedan drugi naslov po mom izboru, ali se od njega odustalo zbog raznih produkcijskih razloga. Ravnateljica Drame HNK Zagreb Nenni Delmestre predložila mi je "Nebeski svod" jer je željela istaknuti moćan ženski glumački ansambl, a ja sam pristala jer sam još na faksu željela raditi predstavu prema scenariju filma "12 Angry Men". HNK Zagreb stvarno ima velik broj odličnih glumica koje su u stanju nositi repertoar, a imaju samo četiri premijere. One mogu pristupiti procesu na različit način, iznijeti kompleksne likove i mogu odigrati cijelu lepezu likova od dramskog do autorskog teatra. Tako da je ovaj tekst u kojem je njih 13 stalno na sceni te svaka mora napraviti svoju liniju od dva i pol sata izazov koncentracije i nova razina na kojoj mogu potvrditi da su ansambl.
Rekla bih da ne samo da ima premalo drama napisanih s velikim ženskim ulogama već na glumice i mnogo drastičnije utječe tijek vremena. Glumac će i u tridesetima dobiti ulogu Romea, a glumica ako nije igrala Juliju dok je bila jako, jako mlada, nikada ni neće.
Da, osim ako se radi o nekom konceptu. A uz sav manjak ženskih uloga na ADU se prima po principu 50:50 posto. Literatura ne održava te postotke, ali bi zato kazališta trebala. Autorske predstave to čine i njih treba pozdraviti, u tom smjeru treba ići, naša kazališta trebaju početi naručivati više novih tekstova. Trebamo se početi baviti nekim novim temama, temama koje imamo svuda oko nas, a koje su posve neobrađene, počevši od onih iz bliže povijesti pa do onih iz malo dalje povijesti.
Da, poražavajuć je način na koji hrvatsko kazalište neke teme odguruje od sebe...
Čak ne bih rekla da ih odguruje, već je to nešto poput stihije. Sustav funkcionira tako da imamo zadane, već napisane naslove 4-6 komada godišnje po kazalištu, ali ne postoji dovoljno prostora za razvoj teme i koncepta. U kazalištu nam nedostaje neki sustav poput HAVC-a gdje bi redatelji ili dramaturzi ili glumci mogli s autorskim timovima unaprijed razvijati neke teme, sustav koji bi nam omogućio da i u fazi razvoja odabrane teme možemo od toga živjeti. Jer kada ja razvijam neku temu kojom se želim baviti i za koju mislim da je jako važna, tonem u minus u banci. I najgore od svega, u to uvlačim druge ljude koje pozovem u taj projekt.
Da, ali ostaje činjenica da su npr. o velikoj temi migrantske krize kod nas napravljene samo dvije predstave – "Lampedusa Beach" i "Bura" – a obje su nastale u neovisnim kazalištima.
Mogu samo reći da mi je jedno naše kazalište odbilo predstavu na temu migrantske krize. I da to nije HNK Zagreb. Tu sam svjetsku krizu povezala s jednom našom migrantskom krizom i dobila odbijenicu.
Zašto se odbijaju takve teme, za koje tvrdim da su ne samo relevantne već i publici zanimljive?
Postoji ogromno nepovjerenje u projekt koji počinje s nenapisanim tekstom. Kada redatelj dođe razgovarati u ravnateljstvo kazališta i nudi temu, a ne tekst...
A pri tome nije Bobo Jelčić...
Tako je! On se svojim predstavama izborio za taj status, a ja još nisam našla svoj put do toga. No takvi prijedlozi odmah pale zvono za uzbunu. Ja imam stopostotno odbijanje takvih projekata. Užasno je teško takav nerazvijeni projekt "prodati" kazalištu, ali i kako da pozovem ljude da rade na njemu pa da ga završenog predložimo? Dok radimo na razvoju projekta, tim osobama možda i mjesecima ne mogu dati honorar, a ako to nisu npr. ljudi koji predaju na ADU, ustvari im stvaram probleme. I sama sam u problemu kada tako radim. I tako se često dogodi da tekst pišeš sam ili ga pišeš s glumcima na probama, ali jednostavno ne možeš nikoga dovesti u situaciju ekonomske krize. Čak i ako si sam spreman na takvu vrstu rizika. I zato uprave radije biraju gotove tekstove.
Po najavama "Nebeskog svoda" rekla bih da opet u HNK Zagreb radite veliku žensku priču, baš kao što je to bila i "Genijalna prijateljica"?
Da. Iako je to i posve drugačija priča. Ona počinje kada jednu mladu djevojku osude na smrt, a ona kaže da je trudna. Tada sud odabere dvanaest matrona koje moraju odrediti je li ona trudna. To je, recimo to tako, iskustvena porota. Naglasak ove priče je na društvenoj odgovornosti kad se mora donijeti odluka. Mi zapravo gledamo kako će se te žene dogovoriti, što će odlučiti, na koji će način odlučiti, koja će biti glavna... Dakle gledamo različite stavove i uspostave i pad moći u grupi i na kraju shvaćamo, ne želim otkriti kako, da zadnju odluku, u demokraciji u kojoj danas živimo, ne nosi glas, već novac. Dok mi ne želimo preuzeti odgovornost i zaprljati ruke, netko s tim uopće nema problem te kupuje prednost za svoj stav. Presudi emocija onog koji ima bogatstvo, a ne razgovor, diskusija, argumenti, znanost, emocija...
Dok ovo pričate, nameće mi se važna podtema, situacije u povijesti koje su dokazale da je žena ženi vuk.
To se često događa. Možemo nabrojiti ženske individue, ne u onom broju koji bismo željele, ali koliko ženskih kolektiva možemo nabrojiti?
Tu se ja lako prepoznajem, jer novinarstvo je sve više i više ženski posao, posebno od trenutka kada je iz novinarstva nestalo novca. Dakle, da, razumijem o čemu govorite...
Po istom principu danas imamo i puno redateljica. No, ženska dinamika je ono što tek trebamo učiti. Velika ženska grupna dinamika je atipična i ne znamo se u njoj ponašati. To su nekada bile radnice u tvornicama, zatim se to selilo u neke više instance, a danas imamo dovoljan broj odvjetnica, redateljica, liječnica... ali i dalje nedovoljno ženskih grupa. Cijeli diskurs borbe za prava žena sveden je na individuu. A sve te žene moraju se neravnopravno boriti kako bi došle u poziciju u kojoj mogu donositi odluke. Pa evo i sada imamo i veliku izbornu listu jedne stranke bez ijedne žene na prvom mjestu, dakle nije to ništa neobično. Mi žene ne znamo kako bismo se izborile za ono što je važno, a u velikoj ženskoj dinamici, kada je više žena u prostoru, ne znamo zajedno djelovati. Često se ne znamo zajedno boriti i izboriti, ne znamo donijeti odluku. Ili nam je to puno teže. I zato se nadam da će ova predstava biti iznimka.
Je li utopija reći da bi išlo lakše kada bi žene stale jedna uz drugu, a ne uvijek u drugoj ženi vidjeti konkurenciju, prijetnju...?
Ne bih rekla da je uvijek u pitanju konkurencija i prijetnja, nego da je to pitanje hijerarhije. Muškarci se uvijek postave hijerarhijski, dok se žene postave sve zajedno i tu se stvari razvodne kad tako nastupaju u svijetu koji funkcionira po pravilima hijerarhije. Žene teško izaberu onu koja će ih predvoditi, dok muškarci to puno lakše naprave, oni jednostavno između sebe lako i brzo poslože hijerarhiju. I zato je pitanje ženskih prava ustvari potpuna promjena percepcije djelovanja i zato to ide tako polako. Treba izmijeniti cijeli sustav. Evo recimo školstvo, ako ideš na fakultet, obrazovanje ti traje do 25. godine, ako uz studij i radiš, kao što sam ja radila, i malo duže. I tada se dogodi da žena u sustavu školovanja izgubi svoje najbolje reproduktivne godine. Znači sustav školovanja je posložen prema muškom tijelu, a ulazak u radni svijet te kažnjava ako ne ideš tim tempom, te povratkom s porodiljnog shvatiš kako si u nenadoknadivoj borbi za pozicije.
Alfa-mužjak se sam nametne, a alfa-ženka ne postoji?
Ženska energija ne funkcionira po tom alfa-principu, to je muška retorika. No, moram reći da ovaj komad ne otvara samo tu tematiku, odnosno nije mu to glavna linija. Glavna linija govori o preuzimanju odgovornosti. Teza na koju naslanjam većinu scena je problem nepreuzimanja odgovornosti u demokraciji. Lažni osjećaj koji nam daje demokracija da mi nemamo veze s odlukom. To su sva ona razmišljanja: netko će drugi, sustav postoji izvan mene... Ljudi su nesvjesni da i sami kreiraju sustav, imaju osjećaj da je on uvijek produkt represije. Nov odnos prema sudjelovanju u demokraciji tek se mora uspostaviti. Treba svatko biti svjestan da je i i te kako bitna jedinka i da mora napraviti ne minimum, već sve što je potrebno. Potreban je razvoj građanske svijesti. Ja bih glasanje stavila kao obavezu, a za one koji ne izlaze na izbore, imala bih drugačije poreze. Svatko mora odraditi dio posla i odlučivanja. Kad se ljudi žale na smeće, prijevoz, radove po gradu... to su besmislice. Moraš biti svjestan da je i to tvoje. A čini mi se da je retorika ovog našeg komada ista kao promet u Zagrebu.
Unatoč prometnoj usporedbi, to je ipak priča iz 18. stoljeća?
Važno je naglasiti da je autorica svoj komad stavila u 18. stoljeće, u 1759. godinu kada je Zemlja čekala najavljeni dolazak Halleyeva kometa. Interpretiram to da je željela pokazati da se danas o mnogim stvarima o kojima ona govori u komadu ne može govoriti na glas. Moramo ići u povijest kako bismo mogli govoriti o stvarima koje su danas politički nekorektne. Ta nekorektnost po meni samo produbljuje probleme. Stvari se ne izgovaraju na glas, samim tim se ni ne rješavaju. Izbjegava se konflikt umjesto da mu se dopušta da nas razvija na mjestima na kojima se račvamo. Ljudi se sve češće osuđuju zbog samo jedne napisane činjenice. I onda osobu i cijeli njezin život svodimo na samo jednu činjenicu, a to je potpuno nemoguće. Zato je Lucy Kirkwood to tako napisala, jer da se priča događa danas, bila bi skandalozna. Ali ako se događa u nazadnom 18. stoljeću – onda može. I ona kroz priču ima "viruse" koji ukazuju na sadašnjost i na to sam se naslonila u svojoj režiji. Nema puno tih mjesta, ali ih ima dovoljno da bi njezina poruka bila jasna. I tako zapravo dobijemo nešto što izgleda kao "Sluškinjina priča", jedno apokaliptično društvo u kojem su s jedne strane žene "porobljene" u kostimima iz 18. stoljeća, a s druge strane je jasna suvremenost. Zbog toga se i počinjemo pitati kada se to događa i baš zbog toga je toliko predivan jedan citat s početka drame, replika: "Kada prosjaci umiru, ne padaju kometi", a to je isto neovisno o protoku vremena. Uz to, smještanjem radnje komada u 18. stoljeće autorica je uspjela pokazati da se život žene od tada do danas nije puno promijenio, iako svi mi to mislimo. Omjer rada u životu i uživanja ostao je isti...
Uz moćni ženski ansambl u predstavi je i jedna posve mlada glumica, Lana Meniga. Kako je ona ušla u priču?
Lanu sam gledala u predstavi "Sorry" Bobe Jelčića i pozvala je, u dogovoru s ravnateljicom Drame i dramaturginjom Mirnom Rustemović. U samom komadu je jako puno uloga za glumice koje bi trebale biti u dvadesetim godinama, ali mislim da to nije bitno. No optuženica to mora biti. Lana je predivna glumica, vrlo moćna na sceni, već vrlo suvereno vlada svojim glumačkim aparatom. Svojim radom je svakako zaslužila ovu ulogu.
Kako se netko tako mlad nosi s jednom Ksenijom Marinković, Almom Pricom, Jadrankom Đokić...?
Predivno su je prihvatile. Žene iz Drame HNK čine vrlo kompaktan ansambl, one se i privatno druže, podržavaju...
No, dok razgovaramo o samoj drami, u kojoj sve počinje od objavljene trudnoće, nameće mi se činjenica da nas dvije dijeli zamalo tri desetljeća i da sam ja pripadnica generacija koja je odrastala uvjerena kako su neka ženska prava zauvijek osvojena i da ih nitko nikada više ne može dovesti u pitanje, a vi onoj koja se iznova mora boriti baš za ta temeljna ženska prava?
Mislim da je ovo šokantno vrijeme i da ljudi toga nisu dovoljno svjesni. Problem je u tempu nestajanja tih prava. Da su nestala naglo i odjednom, svi bi bili u šoku. I reagirali bi. Ovako, kada se polako stvari vraćaju doslovce u srednji vijek, nema reakcije. Traje postupno polagano pristajanje uz rast straha. A nema ni prostora kolektivnog djelovanja. Sve je usmjereno na individuu i kreaciju lažnog osjećaja kolektiva zahvaljujući algoritmima. To uništava društvenu reakciju. Otvaranjem prema društvenim mrežama, mi smo svoju privatnost stavili u javni prostor i tamo susreli istomišljenike, probrali ljude, isključili se od reakcija koje ne želimo čuti te time dokinuli dijalog i reakciju, jer mislimo da živimo u svijetu u kojem svi jednako misle i djeluju, a realno je to nekoliko desetaka ljudi s kojima komuniciramo. Mini grupa. Reakcija tako brzo i lako nestaje i nema nikakav doseg. Usitnjena je. Društvene mreže su nam donijele deevoluciju, vratile su nas na srednjovjekovni trg.
Na njima danas linčujemo one koji su drukčiji od nas?
Doslovno linčujemo i zato ja već više od deset godina ne komentiram ništa i ne izražavam svoj stav u tom prostoru, ne pišem statuse. Doživjela sam na društvenim mrežama doslovno srednji vijek i šokirali su me moji kolege, jer ako bi netko trebao biti osviješten, onda su to redatelji. No, čini se da nisu dovoljno osvijestili što se događa u društvenoj dinamici na mrežama. Možda da se obrate osobi, a ne svekolikom pučanstvu?
Da je netko meni početkom osamdesetih, kada sam bila jako mlada i počela studirati, rekao da će neki muškarci klečati na glavnom zagrebačkom trgu i moliti se za čednost žena, ja bih to shvatila kao satiru najžešće vrste. Danas je to stvarnost u kojoj živim.
Mislim da je Kerempuh zadnjih godina izgubio dobar dio svog repertoara. Satira je nešto što ja izuzetno volim, ali je danas nadigrava stvarnost. Klečanje na trgovima izuzetno je šokantno, a parafrazu te scene imamo i u ovoj našoj predstavi. Na to se referiramo. Za sam događaj zapravo nemam što reći osim da je nevjerojatan. Izgleda da sam rigidna osoba jer mi se najčešće nameće pitanje bi li to trebalo spriječiti. Mislim da demokracija nije laprdanje po društvenim mrežama ni dopuštanje nedemokratskih stvari u javnom prostoru. To ne vodi nikamo. Mi smo po Ustavu sekularna država i samim tim ni u jednom javnom prostoru ne bismo trebali moliti. Ili? Za dvije-tri godine će nam se dogoditi da će baš kao i kršćani koji se mole na glavnom trgu, na taj isti trg izaći ljudi koji se mole okrenuti prema istoku. Tada će to svima biti veliki šok i tada će krenuti reakcija koja bi trebala postojati danas. A to je izrazito licemjerno i izrazito nazadno.
Ali cijeli javni prostor danas je krajnje licemjeran. Kada je počela agresija na Ukrajinu, široko otvorenih ruku dočekivali smo žene i djecu koji su se od rata sklonili kod nas. Naravno da je to ispravno ponašanje, ali u isto to vrijeme se borimo protiv dolaska nekih drugih ljudi iz ratnih zona samo zato što su druge boje kože, druge vjere...
I nismo licemjerni samo prema tim ljudima. Pogledajte kako tretiramo strane radnike, a bez njih više ne možemo funkcionirati. To je šokantno, kriminalno. Ti su ljudi roblje, godinama samo isplaćuju svoj dolazak, žive u strašnim uvjetima. Zapravo smo postali nacija koja treba roblje. Mi ne trebamo ljude koji nam dolaze, mi trebamo roblje koje je spremno održavati nisku cijenu rada u fizički najtežim poslovima. To je nešto što se nikada u našoj povijesti nije dogodilo, jer mi u ovoj zemlji, ma koliko nam povijest bila složena, nikada nismo imali roblje.