Iz današnje perspektive u kojoj se svaki TV Dnevnik čini vrhuncem satire (one nad kojom se plače, a ne smije) teško je i zamisliti koliki je značaj za razvoj kazališne satire i kazališne scene u Hrvatskoj imao datum 25. ožujka 1964. godine. Tada je, naime, svoj život započeo Jazavac, tada još ne kao kazalište, nego kao satirički kabaret.
Osnivač Jazavca Fadil Hadžić, čovjek koji je živio i radio nekoliko nevjerojatnih karijera: novinara, pisca, slikara, komediografa, ravnatelja..., a koji je i među osnivačima Večernjeg lista, dobro je znao procijeniti vrijeme u kojem je živio. Tako je procijenio i činjenicu da će kod socijalističkih vlasti nesklonih bilo kakvoj kritici, a kamoli onoj koja ubada smijehom, lakše opstati naoko zabavan i nevažan kabaret nego institucionalno kazalište satire, ali je istovremeno imao i točan plan razvoja svoje ideje. Tako je Jazavac, koji je svoje ime dobio (i izgubio) po lukavoj životinji, ali i komediografskom klasiku "Jazavac pred sudom" Petra Kočića, opstao kroz desetljeća i stasao u relevantno i publici omiljeno kazalište, jedino svoje vrste u Hrvatskoj.
Tog 25. ožujka prije punih 60 godina (što je Satiričko kazalište Kerempuh sinoć dostojanstveno i veselo proslavilo) Jazavac je publici svoja vrata otvorio u jednoj od tada slavnih zagrebačkih kavana, kavani Bled u Medulićevoj ulici. Bio je to pravi kabaret u pariškom stilu, s publikom koja je sjedila za stolovima i uživala u probranim kapljicama, koje su uvijek bile i pogonsko gorivo i pokriće za punokrvnu satiru. Hadžić je mjesecima obilazio političke instance kako bi dobio dozvolu za Jazavac, o čemu je jednom u šali rekao: "U jednom slabom trenutku Ideologije, ili samo zato da me se riješe, za novo sam satiričko kazalište dobio 'vizu' i minimalna sredstva, šaku kukuruza, pa je vjerojatno teatar po tome dobio ime – Jazavac."
Bio je taj Jazavac krajnje otporna vrsta, nekoliko je sezona živio i radio u kavani u Medulićevoj, djelovao poput slobodne teatarske grupe s vrlo skromnim, pa i oskudnim financijskim resursima. Tada su se, umjesto na gradske arbitre za kulturu, Jazavčevi umjetnici, izvođači i suradnici oslanjali na ugostitelje, a podršku im je uskratila i ADU, koja je svojim tadašnjim studentima zabranila rad u Jazavcu. Vrata tog Jazavca zatvorila su se 15. siječnja 1967. godine, kako drukčije nego satirički, jer u tisku su objavili vlastitu osmrtnicu. Unatoč svim teškoćama, Jazavac ne bi opstao da se oko njega nije okupila grupa glumaca, čija imena danas zvuče kao lista velikana. Prvi u glumačkom ansamblu bili su oni koji su posuđeni iz institucionalnih kazališta: Branka Strmac, Đurđa Ivezić, Ivo Kadić, Ivo Serdar, Špiro Guberina, Boris Pavlinić i Boris Festini, a jedan od prvih redatelja kabaretskoga kolaža bio je Nikola Petrović.
No, glumci su teško mogli držati tempo nastupa u Jazavcu, koji su postajali sve popularniji, i obaveza u svojim matičnim kućama, pa je Jazavac formirao prvi vlastiti ansambl, pretežito regrutiran iz studentskoga glumišta. I na tom popisu sjaje imena nekih od naših najvećih komičara, predvođeni nenadmašnim Mladenom Crnobrnjom Gumbekom, Dragom Bahunom, Martinom Sagnerom i Đurom Utješanovićem. Povijest hrvatskog kazališta danas iz prvih naslova programa Jazavca čita želju za ozbiljnom satirom i društvenom kritikom na aforističan način, ali taj Jazavac nije dolazio u direktan sukob s vladajućom ideološkom strukturom, a s publikom je komunicirao suptilno, između redaka, jer kako se tada govorilo: "I mašta ima granice. Državne!"
Nekako u to vrijeme u tešku financijsku krizu upada Varijete u Ilici, a Fadil Hadžić uspijeva, rečeno današnjim rječnikom, izlobirati spoj Varijetea i Jazavca. Dogovoreno je da će Jazavac preuzeti tehničko osoblje i glumce Varijetea i tako useliti u dvoranu s 500 sjedala u samom centru Zagreba, gdje i danas djeluje. I tako je rođeno Satiričko kazalište Jazavac, današnji Kerempuh, kazalište koje se tada brzo razvija, okreće novim sadržajima i žanrovima, čime satiru i (misleći) humor podiže na ozbiljniju razinu. Uskoro i ta dvorana postaje premalom za ambicije mladog kazališta, a nova je scena pronađena u Draškovićevoj ulici, gdje se otvara Vidra, dok se paralelno pokreće i Noćna scena u predvorju dvorane u Ilici, koja funkcionira kao nostalgična posveta ishodišnom žanru – kabaretu. Nedugo zatim, 1976., Fadil Hadžić pokreće festival Dani satire, koji danas nosi upravo njegovo ime, a među čijim je utemeljiteljima opet Hadžićev novinarski dom – Večernji list.
Godina 1982. novi je prijelomni datum u povijesti kazališta, kada mu na čelo dolazi ravnatelj Duško Ljuština, koji na tome mjestu ostaje punih 35 godina. On je Jazavac/Kerempuh proveo kroz raspad Jugoslavije, Domovinski rat, političke pritiske, promjenu imena (1994. godine)... Upravo je Ljuština bio taj koji je na područje satire (još u osamdesetima) doveo ugledne redatelje, poput Koste Spaića, Georgija Para, Mire Međimorca, Božidara Violića, Petra Večeka, Ljubiše Ristića, Dušana Jovanovića, Tomislava Durbešića, Dejana Mijača i Paola Magellija. Time je satiru "preveo" u ugledan kazališni žanr, o čemu i danas svjedoče Dani satire Fadila Hadžića, kada na pojedinim gostujućim predstavama kazalište doslovno puca po šavovima.
Satirično kazalište bilo je među prvima koji su se svojom misijom uključili u Domovinski rat, pa je tako predstava "Pišem ti pismo da skupa više nismo", autora Fadila Hadžića, odnosno njegova alter ega Zorana Zeca, u režiji Roberta Raponje, proputovala brojna bojišta i ratom ugrožena područja, te je izvođena i pod prijetnjom metaka i granata. Povijest, naravno pamti i legendarnu predstavu "Spikom na spiku" u kojoj su Boris Svrtan i Dražen Kühn, po tada najgledanijem TV formatu HTV-a "Slikom na sliku", na sceni oživjeli mnoge povijesne ličnosti, među ostalima i Tita i Tuđmana. Predstava je odmah prerasla u legendu, što je čak i tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana nagnalo da se nenajavljen jedne večeri pojavi u kazalištu, gdje je nakon izvedbe i ostao, družeći se do dugo u noć s kerempuhovcima. Tada je "Spika", zbog predsjednikova smijeha, dobila auru nedodirljivosti, a politički problemi preselili su se na predstavu "Dobro došli u plavi pakao" Borivoja Radakovića, u režiji Petra Večeka.
Ta je predstava od predsjednika Tuđmana zaradila "kritiku" da "destabilizira državu". Kerempuh svih ovih godina uporno njeguje smijeh i satiru, pa je tako to scena na kojoj se izvode djela autora Borivoja Radakovića, Ante Tomića, Borisa Svrtana, a uspješna je bila i nova verzija slavnoga Brešanova djela "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", kao i kabaretsko-satirični kolaži Tarika Filipovića i Renea Bitorajca. Nakon Ljuštine Kerempuh je kratko vodio Roman Šušković-Stipanović, a danas ga nekim novih kazališnim putevima usmjerava Sonja Kovačić. Dovoljno je reći da je to kazalište u kojem režiraju, među ostalima, Oliver Frljić, Aleksandar Popovski, Vito Taufer, Dino Mustafić, Paolo Magelli, Bobo Jelčić, Krešimir Dolenčić, Vinko Brešan, a glume Elizabeta Kukić, Borko Perić, Željko Königsknecht, Hrvoje Kečkeš, Linda Begonja, Dražen Čuček...
