Trebat će nadljudska sila da se sklone kriminalci koji vladaju svijetom

Plava ptica naslov je autobiografskog romana Vesne Marić u kojem ona piše o svom iskustvu kad je kao 16-godišnja djevojka izbjegla iz ratnog Mostara autobusom kojim je skupina Britanaca, običnih ljudi, volontera, koji su, vidjevši užase u bivšoj Jugoslaviji, došli spasiti onoliko ljudi koliko uspiju. Razgovarali smo s autoricom u povodu tog doista izvanserijskog romana koji je objavio zagrebački Sandorf. Vesna Marić živi u Londonu, radi kao spisateljica i novinarka.

Čula sam da su izdavači odbijali “Plavu pticu”, da vam je trebalo deset godina za njezinu objavu?

“Plava ptica” nije odbijana. U Velikoj Britaniji izašla je 2009. u izdanju odlične britanske izdavačke kuće Granta. Napisana je na engleskom jeziku, na kojem i inače pišem, a na prostorima bivše Jugoslavije prevedena je nakon 10 godina. Nitko je nije odbio, ali je nije ni tražio niti sam ja inzistirala da se prevodi na jednu od naših varijanti južnoslavenskih jezika. Uvijek sam govorila – kad naiđe pravi izdavač koji dovoljno cijeni tekst, knjiga će izaći. I bila sam u pravu, Ivan Sršen zaista je pravi izdavač.

Treba naglasiti da je riječ o memoarima, o stvarnom doživljaju rata i izbjeglištva...

Željela sam ispričati priču o tom putovanju, da prenesem iskustvo kako se identitet mijenja ovisno o percepciji drugog. Ja sam – i mnogi drugi – promijenila pet identiteta preko noći (od Jugoslavena, do Srba, Hrvata, Muslimana/Bošnjaka i tko zna čega još), a za jednog putovanja autobusom koje je trajalo četiri dana, od Splita do Velike Britanije, postala sam izbjeglica. Za mene je sve to bilo nadrealno jer se za to vrijeme uopće nisam promijenila. Shvatila sam koliko znači vanjska percepcija identiteta, koliko jedan čovjek ne vidi drugog od svih tih silnih naslaga nacije, religije, boje kože. Život ti ovisi o tome jer te drugi tretira onako kako te vidi i doživljava. A sve što se dogodilo nama može se dogoditi, dogodilo se i dogodit će se mnogim ljudima u svijetu. Ljudska povijest može se ispričati kroz priču migracija. Željela sam da osoba koji čita “Plavu pticu” vidi da je to i njena i njegova priča, a ne nekog stranca, opasnosti, drugog.

Plava ptica prevedena je na pet jezika. Kojih? Je li objavljena u Bosni i Hercegovini?

Sve što pišem, pišem na engleskom jer sam ondje formirana školski i profesionalno i velikim dijelom osobno. Knjiga je prevedena na nizozemski, španjolski, francuski, marathi jezik u Indiji, i hrvatski. Nije objavljena u BiH.

“Plavu pticu” vrlo dobro razumiju i Britanci kojima rat u bivšoj Jugoslaviji ipak nije bliska tema. Možete li to objasniti? Jeste li se svjesno odlučili na to da vaši memoari ne budu kuknjava?

Priča velikim dijelom uključuje Britance koji su nas i izveli iz zemlje i pomogli nam da se nastanimo u Britaniji. Prema tome sam i opisivala naš susret s njima, fizički i kulturološki, a i njihov s nama. Ideje koje imamo o spasiocu i spašenom još su uvijek prilično djetinjaste, ne dozvoljavaju čovjeku da bude trodimenzionalan ili četvero/petero/beskrajno dimenzionalan, kakav čovjek jest. Ne dozvoljava se paradoks koji je srž čovjekove duše i mislim da je za to dobrim dijelom zaslužan kršćanski narativ spasenja i crno-bijelih ideja dobrog i lošeg. Zbog toga sam željela opisati to iskustvo (za koje se uvijek misli da je priča sa samo jednim – tragičnim tonom) kakvo je zaista i bilo, a bilo je dosta nadrealnih, apsurdnih, dirljivih, banalnih, božanskih trenutaka.

Vaša je knjiga ženski i životni prikaz rata, toliko drugačiji od muške vizure rata na koji smo navikli. “Plava ptica” nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska. Koliko je vaše miješano porijeklo utjecalo na to? Jesu li takvi vaši memoari ujedno i politička poruka?

Za (zapadne) Europljane rat u BiH bio je posebno važan jer iz nekog razloga Europljani misle da je rat u srcu Europe bio skoro pa nemoguć, što nikad nisam razumjela, s obzirom na sve pokolje u Europi u dvadesetom stoljeću. Britanci jako slave uspomene na Prvi i Drugi svjetski rat, kao pobjednici, i još uvijek je na Zapadu živa ta herojska, mitska retorika o ratu kao nečemu pohranjenom u prošlosti (ili bar negdje daleko ako je u sadašnjosti), gdje ima neka logika tko se protiv koga bori i zašto, u moralnom smislu, kao David i Golijat, neka borba između dobra i zla. Kad jednom čovjek preživi rat, u rovu ili u izbjeglištvu, ako je išta razumio, znat će da je rat najveće zlo i da tu nitko ne pobijedi i da ne bi nikad nitko uzeo oružje i borio se za ideje ako voli sebe i voli čovjeka i život i slobodu. Nema smisla da se kršćanin bori da bi uvjerio drugog u ljubav Isusovu ni da Crkva skriva ratne zločince i oružje, ni da itko sluša ideje vođa kako je njihova nacija bolja od druge, što se događalo kod nas i događa se trenutačno u Europi i svijetu. Tragedija je da se sve to ponavlja. Kad koristim riječ čovjek, naravno mislim na ljudsko biće, i žensko i muško. Govorim to jer je knjiga, moji memoari, dakako anacionalna, jer je ljudska patnja univerzalna, nema nacije koja u ratu ne pati. Žene su u knjizi dominantne jer je to tada bila moja realnost, i ja sam gotovo svoj cijeli dotadašnji život provela u manje-više ženskom svijetu jer su kod nas žene odgajale djecu, a s obzirom na to da u vrijeme rata muškarci nisu mogli ni izaći iz zemlje jer su bili vojni obveznici, nije ih bilo u konvoju, osim jednog starijeg čovjeka. Ima jako puno knjiga napisanih o ratnom iskustvu muškaraca, ali malo je ženskih glasova na tu temu, što je šteta, jer su to priče života koji pokušava opstati kroz adaptaciju, rad, snalaženje svih vrsta. Plava ptica bila je u konkurenciji za Orwellovu nagradu u Britaniji, što je nagrada za političke knjige, i da, Plava ptica jest politička knjiga u najširem mogućem smislu – pokušava osvijetliti što znači rat i zašto djecu trebaju odgajati da nikad ne misle da trebaju ratovati. Znate, kad čujem Kolindu Grabar-Kitarović kako u svom govoru za predsjednicu kaže da poginulima u Vukovaru nije žao što su poginuli, pomislim da je sad i gore nego 1992. To je poziv da se opet gine za državu i poziv na korupciju – duhovnu, moralnu i materijalnu, usprkos svježim uspomenama na svu mizeriju i krv i uništene živote. Što se tiče mog miješanog porijekla, ja uvijek kažem da sam iz miješanog braka između muškarca i žene. Nacionalnost je čopor, pleme, glupost, što se mene tiče. Ne vjerujem u etničnosti, nacionalne podjele, nogometne ekipe, a u religije ili vjerujem u sve ili ni u jednu – ako će osoba biti religiozna, u pravom smislu te riječi, treba prihvatiti paradoks čovjeka i da voli sve, bez obzira na to gdje je rođen, kojem se bogu moli i koja mu je boja kože. U pravu ste, “Plava ptica” nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, “Plava ptica” je, nadam se, samo ljudska.

Pratite li zbivanja u BiH? Što mislite o njezinu političkom i ekonomskom stanju? Ima li nade za normalan život u BiH?

Pratim i ne pratim, i mislim da je na cijelom području bivše Jugoslavije isto stanje, stanje maksimalne primitivnosti i korupcije na državnom i političkom nivou, a to je stanje prisutno i na međunarodnom nivou i raste. Mi smo dio svijeta. Nade uvijek ima, naravno, samo će trebati neka nadljudska sila da se sklone svi ti kriminalci koji vladaju.

Je li Daytonski sporazum dobro rješenje za BiH? Je li moguće i kako pomiriti Hrvate, Srbe i Bošnjake u BiH? Tko je kriv što se to do dana današnjeg ne događa?

Dayton nije dobro rješenje, bio je možda potreban za ono prvo poslijeratno razdoblje. Taj sporazum drži torove dobro ukopanima, da se slučajno ne bi narod sjetio da može zajedno živjeti i surađivati i uživati možda jednog dana opet u životu kroz suradnju, jer samo tako Bosna i Hercegovina može ići naprijed. Velika je stagnacija na našim prostorima. Ovo ljeto bila sam u Libanonu i vrlo je sličan politički poredak kao kod nas i, da nije tragično, jer je država u totalnom raspadu i ljudi jako loše žive, bilo bi komično da svaka nacija mora imati svoj red i reprezentaciju kao neka igra za djecu u kojoj se nikako ne mogu dogovoriti. Kvalitetan život nije teško osmisliti, i političari bi mogli, da žele, napraviti da država funkcionira u korist svojih građana. Pri tome političari jako profitiraju od korupcije i zavađenih naroda.

Pisali ste za Guardian o Haaškom sudu, Ratku Mladiću, Karadžiću, o tome što ćete reći kćeri o Srebrenici... Kako ocjenjujete ulogu Haaškog suda?

Nisam sigurna u ovo – bitno je bilo da postoji nešto poput Haaškog suda, gdje se možda može dostići neka vrsta pravde za počinjene zločine. Jednom sam pročitala odličan članak o ulozi zakona kako bi se zaustavila osveta između pojedinaca, koja znamo da samo vodi iz zločina u zločin, ali ne znam koliko je Haaški sud pridonio da zacijele ratne rane. Mislim da je taj proces cjelovit i da bi mirovna, ujedinjena, građanska retorika bila puno produktivnija za napredak na teritoriju bivše Jugoslavije, ali s obzirom na to da zakon malo tko poštuje na državnom i pojedinačnom nivou, teško je očekivati neku organsku pravdu od međunarodnog suda. Jedino što je zaista pozitivno izašlo iz haaškog procesa jest da su pojedini zločini utvrđeni i ne mogu se poricati.

Mislite li da bi bilo rješenje za BiH da što prije uđe u EU?

Nisam sigurna ni u to, zaista ne znam. Europska unija nije neka svetinja, spasilac, država mora profunkcionirati, bilo to unutar ili izvan granica EU.

Kakva je percepcija BiH u Velikoj Britaniji? Ako još imate kontakte s nekadašnjim izbjeglicama, kakva je ta percepcija među njima? Vaša se majka vratila u Mostar, znate li još ljudi koji su se vratili?

Nema neke posebne percepcije o BiH u Velikoj Britaniji, malo se ljudi zanima za naše krajeve mimo turizma i vijesti o nacionalnoj mržnji – nažalost taj se narativ gaji i u inozemstvu kao i kod nas. Nekadašnji se izbjeglice vjerojatno vraćaju tijekom ljetnih odmora i mnogi već imaju djecu ondje gdje su izbjegli i tu je već druga priča o tome kamo tko pripada. Vratila sam se od 2013. do 2016., živjela sam i radila u Mostaru, s kćeri, ali kad je došla do uzrasta da krene u školu, nisam mogla ostati i staviti je u sustav koji funkcionira na nacionalnim razinama.

Osjećate li se danas kao Britanka? Postoji li trenutak potpune integracije u novu sredinu?

Imam britansko državljanstvo, glasam ondje na izborima, plaćam poreze. Osjećam se kao netko tko se formirao u toj zemlji i dosta te kulture je i moje, ali ne osjećam se kao ni jedna nacionalnost, nikad nisam znala što taj osjećaj treba predstavljati niti kako se osjeća. Imigrant je uvijek rastrgan između raznih krajeva i to je nekad lijepo, nekad teško, premda ja volim svijet i mislim da svugdje ima ljepote. Šteta je što se ljudi toliko vežu za svoj kraj, trebao bi svatko putovati i živjeti negdje drugdje kako bi razumio da se može i ovako i onako živjeti i da nas više toga veže nego razdvaja.

Što mislite o Brexitu i posljednjim događajima vezanim uz Brexit?

Plakala sam to jutro petka 13. kad je pobijedila konzervativna vlada jer sad imamo još jednog Trumpa s rasističkom, ksenofobnom, neoliberalnom politikom kojom se ruši sve ono što ja smatram da je dobro između ljudi. Brexit je kompleksna tema, ali je pobjeda i referendum izvojevan na temelju laži i antagonizma i, na kraju krajeva, rasizma jer je retorika bila antiimigrantska. Iskoristila se patnja svih izbjeglica koje lutaju svijetom kako bi desničarska politika dobila glasove i probudila taj latentni san o ponovnom oživljavanju imperija. Nije velika razlika između metoda koje su se povijesno koristile da se ljudi podijele po cijelom svijetu, sve su to stare fašističke isprobane metode. Johnson je pisao kolumne od kojih se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi, ali nekako je sve to prošlo kao pohvalno, ja to ne razumijem. Nisam bila za Brexit, bar ne u ovom obliku.

Činilo se da je laburist Jeremy Corbyn na putu uspjeha, a onda je doživio potop. Je li on pogriješio u nečemu kao političar ili Britancima socijalističke ideje zapravo izgledaju tuđe i opasne?

Ja sam s radošću dala glas Corbynu i opet bih glasala za njega i njegovu politiku. Mislim da nije pogriješio i da Britancima bilo koja prava ljevica izgleda zastrašujuće, naravno ne svima – milijuni ljudi glasali su za Corbyna.

U knjizi opisujete kako ste posjetili lokalnog britanskog parlamentarca kako bi vam pomogao oko rješavanja izbjegličkog statusa, s bedžom Lenjina na sebi, i kako ste tada s iskustvom 20-godišnjakinje iz bivše Jugoslavije mislili kako je to dobra ideja jer ste čuli da je taj parlamentarac laburist...

Dugo nisam bila svjesna kako Britanci vide ljevicu i nisam znala kako se doživljava hladni rat, koji još uvijek vodi retoriku o Istoku i Rusiji iako danas te ideološke podjele nema – svi rade za novac, i Putin i Johnson i Trump. Jugoslavija je mene učila da poštujem drugog i ja zaista nisam imala svijest o nacionalnim podjelama unutar naše zemlje, možda je to naivno, ali iskreno govorim s čim sam ja odrasla. Naravno, torture i ubojstava bilo je svugdje, i to ne treba kriti u povijesnim knjigama, zato trebamo djecu učiti da ne mrze, ne ubijaju i ne ratuju.

Knjiga je zaokružena vašim posjetom majci u porušenom Mostaru 1996. Čitateljima bi bilo zanimljivo saznati kako je vaš život tekao dalje, planirate li nastavak memoara?

Želim pisati o nedavnom povratku u Mostar, a napisala sam roman o odrastanju u Jugoslaviji koji će, nadam se, biti objavljen u idućih nekoliko godina. U međuvremenu sam imala dugu vezu i dijete, normalne, obične stvari.

Danas živite između Londona i Madrida. Što vas veže uz Madrid?

Moja kći i njezin otac koji je iz Španjolske.