Sedmi listopada postao je lani datum koji je u povijest ušao u istom kontekstu kao i 11. rujna. Kao da se vrijeme dijeli na ono prije i poslije tog datuma. A i dijeli, posebice onima koji su izravno pogođeni katastrofalnim događajima toga dana. "Opet ćemo plesati" emocionalno je teško djelo o Hamasovu napadu na posjetitelje Nova festivala u kojem je živote izgubilo oko četiristo ljudi. Mnogi su završili kao taoci, a neki od njih još uvijek žive noćnu moru daleko od svoga doma. Redatelj Yariv Mozer u filmu spretno kroji i kronološki precizno raščlanjuje što se dogodilo i kako se točno sve odvijalo kobnog dana.
U filmu se pred kamerom našlo nekoliko preživjelih koji su iskreno i koliko god su mogli detaljno iznijeli svjedočanstva, kako svoja tako i prijatelja koji su im poginuli pred očima. Korišteni su i videosnimci svjedoka koji su, kao svaki prosječan posjetitelj nekog sličnog događaja, poželjeli ovjekovječiti trenutke opuštanja, radosti, plesa, glazbe i svega što nosi njihova trance supkultura. Naravno, od bezbrižnog mladenačkog zabavljanja memoriju na mobitelu preuzeo je sadržaj prepun krvi, straha, terorizma, smrti. Sve je to iskorišteno u filmu.
No ono što cijeloj priči daje kompletniju sliku svakako su i videomaterijali koje su snimali Hamasovi teroristi. Film tako ima tri elementa – svjedočanstva u formi intervjua, videosnimke preživjelih i snimke kojima su hamasovci dokumentirali svoje zločine. Koliko god najšokantnije bilo gledati Hamasove snimke, toliko su podjednako moćni, suvereni i nimalo manje vrijedni i preostali elementi. Sve je u filmu u balansu. Čak i kada se pojavljuju grozni snimci trupala koja na mjestu gdje bi trebao biti kakav drvored stoje duž dugačke ceste usred pustopoljine, čak i kada se vide trenuci ubojstva i pritom se ima na umu da nije riječ ni o kakvom igranom filmu, nego o stvarnosti, "Opet ćemo plesati" donosi nešto istovremeno i potresno i mirno.
Mirno u smislu kako su baš svi preživjeli nakon što su se izvukli dobili posve novu sliku života. Zahvalniju i ponizniju. Film je ovo koji tematizira isključivo izraelska stradanja i donosi traume koje su doživjeli Izraelci. No čak je i besmisleno uvlačiti u priču sve prisutniji "whataboutism" u kojem će se pitati "a što je palestinskim žrtvama". To ovdje jednostavno nije tema i u tom i takvom kontekstu treba ovaj film i promatrati. K tomu, "Opet ćemo plesati" poprilično je jasan dokumentaristički prikaz svega što se događalo isključivo 7. listopada. Osim bogatog materijala kojem je Mozer imao pristup, valja istaknuti i scenaristički i montažerski dio filma. Svi ti elementi, kao u kakvom orkestru, imaju svoju funkciju, svaka je upravo onakva kakva treba biti i zajedno čine kompaktnu, jasnu i dobru cjelinu. Cjelinu koja može parirati najnapetijem trileru i hororu.
