Dvadeset pet godina nekog kluba prilično je važna obljetnica u domaćem okružju gdje su upravo klubovi često bili metom "zatvaranja" ili propitkivanja njihovih programa pa imamo cijelu listu lokacija koje su godinama disfunkcionalne. Ako pritom još govorimo o klubu poput zagrebačke Močvare koja je u 25 godina svojim radom bitno poboljšala sliku grada sa svom onom kulturom koja ne ulazi u mainstream kulturnu politiku, tih 25 godina vrijedi još i više.
Pogotovo kad su usput proslavili i petnaest godina rada Pogona Jedinstvo, veće dvorane pored Močvare u kojoj smo vidjeli pregršt zanimljivih programa za veći broj posjetilaca. Svašta je Močvara nudila u ovih 25 godina, a spomenuti treba i njezinu terasu i dvorišni šator pa i obližnji savski nasip. Znamo li koliko se u međuvremenu promijenila slika poimanja suvremene kulture, nije teško zaključiti da je upravo Močvara u tih zadnjih četvrt stoljeća odigrala ključnu ulogu kod nas u razmicanju granica između uobičajenog i novog, zanimljivog, inače deficitarnog ili nepostojećeg osim u prostorima Močvare. Uz koncerte, tu su bile mnoge radionice, izložbe stripova, plakata, projekcije filmova i okrugli stolovi, kvizovi te brojni drugi programi.
Kao jedan od rijetkih zagrebačkih klubova sa smislenim programom i kvalitetnom ponudom gostovanja netipičnih inozemnih glazbenika – takve stvari još uvijek se nazivaju supkultura – Močvara je uz KSET godinama bila jedino mjesto na kojem je publika u većem broju mogla čuti drugačiju glazbu od one s top-lista ili vidjeti filmove različite od onih na redovitom programu. Takva mjesta svuda su u svijetu inkubator alternativnih razmišljanja, otpora vladajućem stanju svijesti i multimedijski deponij svih ideja koje na stanu u "službenu" kulturu.
Bila je Močvara često i na meti dušobrižnika i vlasti, ne samo kad na zalasku pandemije, nakon godinu dana prisutnosti korone, nisu smjeli organizirati programe na otvorenoj terasi, iako su utrošili novac na postavljanje grijalica i pleksiglase koji odvajaju publiku. Kafići su proradili na terasama, ali je klubovima isto bilo zabranjeno, pa je u jednom trenutku Močvari bilo dozvoljeno primiti samo 23 ljudi u zatvoreni prostor kluba, dok su na terasu smjeli pustiti samo 50 ljudi. Čak i u takvim uvjetima rada, u tih godinu dana, Močvara je održala oko 180 programa pa ih se moglo proglasiti prvacima održivog razvoja kulturnih programa.
Imala je Močvara pred dvadesetak godina i sporove s Gradskim odborom za kulturu Zagreba, što je podsjećalo na trenutak kad je Jabuka krajem devedesetih trebala biti pretvorena u dom zdravlja. Pa je malo falilo da i Močvara doživi slično, ali od suprotne, "lijeve" političke grupacije, različite od one "desnog" ministra Ivana Penića kad je krenula haranga na klubove.
U trenutku kada su Močvara i KSET postali programima najaktivniji gradski prostori koji primaju do 500 posjetilaca, igla različitosti bila je zabodena preduboko u srce ratobornim susjedima i nadležnim organima zaduženim za njihov miran san i sterilizirani kulturni okoliš. Zamjena teza, po kojoj su opet obilježeni bili oni nešto čudnijeg izgleda opet se kretala po čudnom terenu gdje se susreću predrasude, fobija i neznanje, a to je uvijek bilo dobro mjesto za proizvodnju "brze akcije" nadležnih vlasti.
Neizrečena teza otprilike je govorila tada, a provlači se i danas kod alternativnih programa i prostora; ako je stvarnost takva kava jest, zašto je još i fotografirati ili objašnjavati? "Čudni" posjetioci i programi Močvare tada su na vrućoj sjednici Odbora za kulturu obilježeni kao remetilački faktor idealizirane slike o zlatnoj mladeži koja zamalo da nese jaja po fakultetima i prolazi s pet (mada mnogi iz Močvare rade i to). Močvara je opet bila "kriva", bez obzira na činjenicu da je klub uz mizernu novčanu pomoć Grada nudio jedan od najzanimljivijih programa.
Ako pojam kulture shvatimo u širem značenju, i tada je bilo jasno da se u Močvari više nije radilo o supkulturi, već o programima koji su izuzetno elokventno promatrali i tumačili suvremena događanja na vrlo široko obuhvaćenoj i shvaćenoj društvenoj sceni. Taj srebrni jubilej obilježili su programima od 24. do 27. svibnja, ali puno više od prigodnih programa znači sve ono svakodnevno što je publika mogla pogledati u Močvari i Pogonu Jedinstvo tijekom godina. Ili, kako je navedeno u press objavi u povodu rođendana; "Močvara i Pogon već su godinama neizbježna mjesta hodočašća svima zainteresiranima za alternativnu kulturu i svijetli primjer kako se zapušteni prostori industrijske baštine mogu transformirati u aktivna i živahna mjesta kreative te kako dobrosusjedski odnosi i suradnja između dva kolektiva mogu rezultirati fantastičnim projektima čiji presjek ćemo predstaviti u ova četiri rođendanska dana."
Prije nekoliko godina pojavila se atraktivna monografija "Močvara i priča o URK-u" koja je zapravo bila prikaz moguće nezavisne kulture na jednom mjestu. Zamalo i jedinom, barem u takvom opsegu, jer Močvarini programi svakodnevno dovode u klub premijerne protagoniste domaće i svjetske nezavisne scene. A upravo je indie glazbena scena pravi rasadnik nadahnutih autora i projekata koji ne podliježu histeriji masovne popularnosti i tvrdoglavo zastupaju drugačije umjetničke kriterije.