Adam Semijalac u Lisinskom

Nakon operacije karcinoma rekli su mi da nikada više neću pjevati. Ali skupio sam snagu, snimio album i idem dalje

Marko Lorenzo Blaslov
05.05.2024.
u 14:13

Adam Semijalac i zadarski zbor Fige na koncertu u sklopu programa Izvorišta u srijedu 8. svibnja u Lisinskom izvodit će pjesme s njegova najnovijeg autorskog albuma “Ode dite”, jedinstvenog spoja tradicije i bluesa

Adama Semijalca godinama smo poznavali kao Bebè Na Volè, jednog od najboljih bluesera na hrvatskoj sceni. No posljednjih nekoliko godina uronio je u vode tradicijske glazbe i na albumima "Tanac za crnega vraga" i najnovijem "Ode dite", istražujući svoje korijene, inspiriran glazbenom baštinom naših krajeva, svirajući na instrumentima poput dangubice, samice i bugarije, stvorio je jedan sasvim novi zvuk.

Koncert na kojem će u sklopu programa Izvorišta u srijedu 8. svibnja u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupiti s članicama zadarskog zbora Fige, ujedno je i prvi nastup koji će Semijalac održati nakon što se izborio s rakom štitnjače i gubitkom glasa.

Što nas očekuje u Lisinskom ove srijede?

Za razliku od albuma, u Lisinskom ću nastupati s pet članica zbora Fige iz Zadra, Vinkom Bedeković, Zrinkom Džoić, Tinom Mijolović, Ines Stefanovskom i Ana-Marijom Zubčić. Utoliko je i cijeli koncept ponešto izmijenjen, odnosno prilagođen njihovu zvuku i one doista dobro upotpunjavaju cijelu zvučnu sliku. S Figama sam se upoznao preko Jure Arasa, koji je organizirao etnofestival "Nosi se Benkovac", i kako se već godinama poznajemo, nazvao me, kazao da je album sjajan, ali i da zna što mi se dogodilo i predložio da uz mene na koncertu pjeva zbor. Prvi put sam se s curama iz zbora uživo upoznao baš u Benkovcu i zajedno smo izveli pjesmu "Cile zime". Jako mi se to svidjelo jer su unijele neki svoj štih u cijelu tu priču i sad imamo niz koncerata bukiranih sve do sredine srpnja!

Koncert ćete održati u sklopu programa Izvorišta, što je zapravo jedan nov i sjajan ciklus s kojim je napokon tradicijska ili world glazba uspjela ući i u jednu važnu instituciju kao što je Lisinski...

Stvarno je super da se ovo događa u Lisinskom! Čini mi se da su world music i sve ostale vrste glazbe koje se nazivaju alternativnima zapravo svugdje već odavno prihvaćene kao legitiman oblik izražavanja i postoje na tržištu. S druge strane, kod nas se na to gleda kao na neku alternativu, što je zbilja suludo. Zato je zaista dobro da je i ovakva glazba napokon ušla i u Lisinski kao instituciju koja ipak ima određenu težinu. Nadam se da će na taj način postati i pristupačnija ljudima koji možda ne zalaze u alternativne klubove i približiti se nekoj drugoj, novoj publici.

Na našoj sceni tradicijska glazba s jedne strane često se povezuje s određenim nacionalističkim sentimentom, a s druge, kao što kažete, smatrana je alternativom. Neobična je to kombinacija.

Da, sva ta glazba, čak i meni koji sam prošao devedesete, rat i sve što se izdogađalo, uvijek je bila povezana uz neki nacionalni naboj i nosila sa sobom negativne konotacije. Ne znam je li to tako samo u mojoj generaciji ili i šire, ali osjećao sam određeni otpor prema tome. Zato sam se dugo držao zapadnjačkog izričaja i glazbe na kojoj sam odrastao, bluesa i rock'n'rolla. Međutim, u jednom trenutku počeo sam se preispitivati, shvaćati da tradicijska glazba nije i ne mora biti samo folklorna glazba vezana za svadbe ili svetkovine, političke parade i skupove. Da sigurno postoji i neka glazba koja je pjevana o životu, osobnim osjećajima, proživljenim traumama, stresovima ili veselju. Zatim smo moja partnerica Selma Banich i ja otišli na Institut za etnologiju i folkloristiku, počeli kopati po njihovim bazama podataka, preslušavati i pregledavati raznu video i audiograđu i osjetio sam da se u tom glazbenom izričaju može pronaći inspiracija. Tražio sam nešto što bi mogao biti pandan nečemu kao što je, recimo, blues. Uzmimo za primjer američkog etnomuzikologa Alana Lomaxa, koji je proučavao folk-glazbu, korijene bluesa i iza sebe ostavio nevjerojatnu građu, zahvaljujući kojemu su mnogi izvođači, što profesionalni što naturščici, ostali zabilježeni i dokumentirani, a ta glazba postala dio globalne povijesti kulture. S druge strane, kod nas ta građa leži na Institutu, a ja se pitam zašto nije dio školskog kurikuluma. Zašto nikada nismo čuli te snimke iz pedesetih, šezdesetih koje su snimane na terenu, na selu, koje su sirove i autentične?

Sviđa mi se izraz koji ste upotrijebili u jednom ranijem intervjuu – seoski hardcore.

Da! Mislim da je to jednako svugdje u svijetu. Uvijek je takva glazba dolazila iz ruralnih zajednica i bila je lišena, što bi se reklo, institucionalne profinjenosti. I tim više je, bar meni, puno interesantnija. Najprije sam krenuo s proučavanjem svojih vlastitih korijena, jer cijeli život gajio sam određenu averziju naspram tih tradicionalnih instrumenata i izričaja koju su mi se konstantno servirali, ali pokušao sam u tome pronaći nešto dublje. No shvatio sam da je zapravo ista stvar – slušao ja to ili blues. Nisam živio ni na delti Mississippija ni, na primjer, u okolici Županje prije 70 godina. Zato je glazba na ovom albumu zapravo moja vlastita interpretacija te tradicijske glazbe, moj način da sam sebe inspiriram, ponovno ispričam neke svoje priče koje su mi bitne, iz moje obitelji, okoline, ali i neke univerzalne teme poput ratova i kriza s kojima živimo. Bilo mi je bitno napraviti i neki novi zvuk – ako je to uopće moguće. Na primjer, ne znam je li itko ikada samicu ili bugariju svirao sa slideom. To mi je bilo interesantno istraživati. Što će biti iduća faza, nemam pojma.

Inspiraciju za glazbu na albumu našli ste u tradiciji, a za tekstove?

Ovim albumom ciljao sam na minimalizam, sa što šturijim melodijama i što jednostavnijim pristupom. Time sam se vodio i kada sam pisao tekstove. Gledao sam puno starijih filmova, poput recimo "Breze", primjećivao u njima ponavljajuće motive sela, neimaštine, depresije... Razmišljao sam i o životima svojih baka i djedova, o tome koliko su patili i ratova proživljavali. Sve je to imalo određenog utjecaja, pa i ovaj album kao i prethodni "Tanac za crnega vraga", govori o takvim osobnim pričama, stradavanjima, emotivnim stanjima i frustracijama. No, više od toga, "Ode dite" progovara i o tome kako se stalno vrtimo ukrug i od povijesti ne učimo baš ništa. Naročito danas, kada slušamo priče o nuklearnom ratu, o obrani svog teritorija pod cijenu uništenja planeta. Uništenja koje se ionako polako već događa. Kakvo vrijeme za biti živ! Na neki način, koliko god mi je drago da sam napravio ovaj album, istovremeno je iznimno tužno što su upravo to stvari koje moja podsvijest očigledno registrira.

Ovo je i prvi album koji ste snimili, a i prvi koncert koji ćete održati nakon operacije karcinoma štitnjače, zbog koje ste i djelomično izgubili glas. Kako je to na vas utjecalo?

Kada su mi odstranili karcinom, osjećao sam se kao da su od mene napravili invalida, jer izgubio sam svoj profesionalni alat, moć da ga koristim u kapacitetu u kojem sam prije mogao. Razmišljao sam kako dalje, hoću li se prestati baviti glazbom? Trebalo mi je jako puno energije, hrabrosti i živaca da bih se uspio iščupati iz toga. Ipak, kada živiš život glazbenika u sredini koja i nema neko uho za to što čovjek radi, sve je konstantna borba. Naravno, svima je tako – ne želim tvrditi da je meni posebno teško ili nešto slično. No živjeti kao freelancer izuzetno je stresno, a nekada to i ne shvaćaš. U konstantnom si burnoutu, stalno si umoran, kad netko drugi ima vikend, praznike i osmosatno radno vrijeme, ti nemaš, a život ti je kaos. Sve se te stvari nakupljaju i netko se s tim bolje nosi, no moje tijelo u jednom je trenutku reklo: "Ne mogu više."

Godinama sam imao problema sa štitnjačom, ali stvari su se počele pogoršavati 2020., baš kada je počela situacija s koronavirusom. Shvatio sam da to ne mogu više odgađati i da moram napraviti ozbiljnije pretrage. Tek nakon operacije saznao sam da je u pitanju bio karcinom, da moram na zračenje i primati doživotnu terapiju. Kada sam se probudio iz anestezije, mogao sam govoriti i mislio sam da je sve u redu. No nakon nekoliko dana shvatio sam da uopće nemam gornji registar glasa. Nadao sam se da će to proći kada se oporavim, ali za vrijeme pandemije trebalo mi je čak devet mjeseci kako bih uspio doći do specijalista i vidjeti što se događa. Tih mjeseci živio sam u nadi da je to samo trauma, da će mi se glas vratiti, tješeći se da je moglo biti i gore, jer mnogi ljudi nakon te operacije sasvim ostanu bez glasa. Međutim, liječnik me pogledao, kazao da imam paralizu glasnica i da više nikada neću moći pjevati. Sorry, game over.

Dakle, u tom trenutku vlada pandemija koronavirusa, posla nema, a liječnik mi kaže da je ono što mi život znači gotovo. Grozno. Ali eto, pokušaš skupiti snagu, malo se baviti sobom i vidjeti što ćeš i kako ćeš. Onda se polako pokrenula i ova priča, počeli smo održavati probe, a ja sam nastojao pjevati koliko mogu. Bilo je u redu, mogao sam izdržati, a i ovaj album na koncu sam snimio u registru koji mi je O. K. Nije to ni blizu kao što je bilo prije. Prije sam mogao pjevati satima i ništa mi ne bi bilo. To je zbilja hendikep. Išao sam i na fonijatrijske vježbe, dodatne preglede, iskrcao na to silne novce... Bilo je tu bilo svakakvih obećanja, ali na kraju ništa od toga. Bio je to jedan, malo bi bilo reći, gadan period. Ali i to čovjek preživi.

Kako se sad osjećate?

Mogu reći da se osjećam u redu, jer sam morao zaista jako puno poraditi na tome, mnogo uložiti u to da se napokon tako osjećam. Rekao sam si, gle, ovo je super suradnja, novi ljudi, nešto se događa, sviramo u Lisinskom, bit će još nekih svirki... Kroz probe i vježbe posljednjih nekoliko mjeseci nabildao sam kondiciju i sad ću se testirati, vidjeti što mogu i koliko mogu. Ako ne bude išlo, bar mogu reći da sam probao. Ima i drugih načina na koji se mogu baviti glazbom i biti kreativan.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije