U Dubrovniku je u osamdeset i devetoj godini života umro akademski slikar i grafičar, ali i jedan od najpoznatijih stanovnika Dubrovnika Ivo Grbić. Čuvar dubrovačkih uspomena. Djetinjstvo i mladost proveo je u kući za koju se pretpostavlja da je u njoj živio Marin Držić dok je bio rektor crkve Svih Svetih (Domino), a koja je 1989. pretvorena u memorijalni muzej, ustanovu u kulturi Grada Dubrovnika – Dom Marina Držića.
Gospar Grbić pratio je Dubrovačke ljetne igre od samih početaka, dakle od 1950. godine i bio je živa enciklopedija i Dubrovnika i dubrovačke kulture. Već je od prvih Igara portretirao glumce u svoj notes. A onda je programe Igara redovito pratio punih sedamdeset godina, ostavljajući o njima likovna svjedočanstva.
Grbić je, kako to navode enciklopedijski podaci, nakon Drugog svjetskog rata pohađao večernju školu crtanja velikog Iva Dulčića i završio 1950. godine Učiteljsku školu. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1956. godine (T. Krizman, K. Hegedušić, M. Detoni) i završio 1958. slikarsku specijalku A. Mezdjića.
Bio je dvadesetak godina profesor pri grafičkom odsjeku Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu, potom slobodni umjetnik u Dubrovniku, gdje mu je u srpsko-crnogorskom napadaju 1991. u ulici od Puča izgorjela kuća s galerijom, nedaleko Straduna. Stoga je u toj kući osmislio stalni izložbeni prostor sa dokumentacijom o vandalskom napadu na grad Dubrovnik koji sada već desetljećima vrlo pomno razgledavaju i domaći i strani turisti.
Od početka ponajviše njeguje crtež (autoportreti iz 1955.), radi grafike, ulja (Kolegica Štefanija, 1957.), tempere (Portret Antuna Masle, 1960.), pastele (Moj sin, 1968.) i kolaže. U svim tehnikama zadržao figurativan izraz, istančan smisao za crtež i sklad kompozicije, sklon tonskoj obradbi motiva i ilustrativnoj stilizaciji.
Obrađuje uglavnom morski svijet, dubrovačke motive, portret, glazbene, folklorne i religiozne teme. U djelima s glazbenim temama ritmičkim rasporedom ploha i tonova dočarava prisutnost glazbe (ciklus grafika Akordi, 1964.), a u portretima bilježi prepoznatljive odlike modela (Lica s Dubrovačkog ljetnog festivala, 1994.).
Autor je mnogih plakata (Dubrovačke ljetne igre, 1954.), diploma i povelja. Povremeno se bavi izradom medalja i plaketa (Marin Držić, 1968.), keramikom te likovnom opremom publikacija. Izlagao je više puta samostalno u Dubrovniku i Zagrebu, te na brojnim skupnim izložbama. Dobitnik je niza nagrada među kojima se ističe nagrada grada Dubrovnika.