U Jugoslaviji su i djeca morala ići u prekomandu

"Glembajevi” koje je Ivica Buljan još 2012. godine režirao u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani najbolje su uprizorenje te slavne Krležine drame nastale na ovim prostorima od raspada Jugoslavije. Štoviše, uz “Kolumba” kojeg je u ZKM-u lani režirao Rene Medvešek, najbolji je to Krleža kojeg smo u tom vremenu imali prilike vidjeti što na hrvatskoj kazališnoj sceni što na onoj iz regije. Buljan je na najbolji mogući način, radeći Krležu, iz kojeg doslovno nije izbacio ni jedan zarez, pokazao njegovu suvremenost, sve ono što nas on uči i danas te je pri tome stvorio modernu predstavu koja gledatelja četiri sata drži prikovana za stolac.

Otac ratni zločinac

Slijedeći isti taj autorski kredo, Buljan se u tom istom SNG-u u Ljubljani pozabavio i hit romanom Gorana Vojnovića “Jugoslavija, moja domovina” (predstavu smo vidjeli prošli vikend na gostovanju u zagrebačkom HNK) te od bestselera koji govori o raspadu Jugoslavije stvorio predstavu koju različite generacije gledaju na različit način slijedeći simbole koje im Buljan reda na sceni. Sam Vojnović rođen je 1980. godine u Ljubljani, a glavi lik njegova romana je Vladan rođen u Puli, točno na dan Titove smrti, u braku mlade slovenske studentice i Srbina, oficira JNA. Kada počinje rat u Sloveniji, Vladan je dijete koje ne razumije riječ prekomanda, ali se s majkom i ocem preko noći nađe u Beogradu. Kada se majka odluči s njim vratiti u Sloveniju, otac ne čini ništa da je u tome spriječi. I dok traje rat u Hrvatskoj, majka Vladanu govori da mu je otac mrtav. Godinama poslije toga doznaje da nije i krene u potragu za njim. Potragu za ratnim zločincem kojeg Haag traži zbog pokolja u jednom selu u Slavoniji.

Goran Vojnović je sam roman adaptirao za predstavu (dramaturginja je Mojca Kranjc), a Buljan ga predstavlja ispreplećući sada i tada. Na sceni su često paralelno odrasli Vladan i dječak Vladan, a ako mlađi gledatelji i ne mogu prepoznati jugoslavensku himnu (samo glazbu), princip ustroja JNA i više im je nego jasan, upravo iz scene kojom odjekuju njeni početni taktovi.

Najteža dvojba za sina

Za nas starije, tu je moda tog vremena, regali koje naše mame još imaju u stanovima... naša vlastita sjećanja na državu koja je bila naša domovina. Zbog tog i takvog način rada Buljan postiže nevjerojatan emocionalni učinak kod gledatelja. Čak i više nego kada se čita roman, suosjeća se s dječakom otrgnutim iz idiličnog djetinjstva, i s čovjekom koji traži odgovore na dvojbe kako je moguće da je nekad nježan otac u ratu za sobom ostavio i ubijenu djecu. Odgovora, naravno, nema. No, tu je Vojnovićevo i Buljanvo djelo kao jasan dokaz da kazalište i danas počiva na pravilima iz antike, onom da teatar govori o izazovima sudbine i junacima koji se s njima nose.