Olja Lozica mlada je (i vrlo nagrađivana) dramatičarka, ali i redateljica iza koje stoje neke vrlo zanimljive predstave i za djecu i odrasle. Ovih je dana u Zagrebu i u Teatru &TD ubrzano završava rad na novoj predstavi – “Prvi put kad sam ti vidjela lice”, čija je premijera večeras. No, Olja Lozica ovog je puta redateljica i autorica ideje za predstavu, dok su njezin tekst stvorili sami glumci uz pomoć dramaturga Matka Botića (koji ujedno potpisuje i izbor glazbe za predstavu). A ta Oljina tema je intrigantna: starija žena uz pomoć mlađeg muškarca pokušava rekonstruirati svoj život. Dakle priča je to, teška priča, o demenciji.
– Nakon nekoliko složenih projekata u velikim nacionalnim kućama, kojima je u središtu pozornosti bio aktualan društveni trenutak, htjela sam napraviti zaokret i raditi nešto potpuno drugačije, komornije, usmjereno na temeljne ljudske odnose. Tema gubitka pamćenja zbog degenerativne bolesti učinila mi se dovoljno inspirativnom jer u sebi sadrži potencijal istinske drame pojedinca, koja može biti tragična, ali i gorko smiješna istovremeno – objašnjava Olja Lozica.
No, kako se uopće realizira predstava čiji tekst nastaje u glavama glumaca. O tome Olja svjedoči:
– Moj način rada uvijek računa na velik doprinos glumaca, u procesu improvizacija, zajedničkog rada na materijalu i uvažavanja i prihvaćanja glumačkih osobitosti. Ovog puta taj doprinos je bio posebno izražen, pa je zapravo čitav tekst izvedbe proizvod njihove glumačke imaginacije i odnosa prema likovima koje tumače. Dakle, da budem potpuno jasna, autori teksta ove predstave su glumci – Olivera Baljak i Goran Guksić. A dramaturg Matko Botić i ja surađujemo na svim mojim projektima, pripremamo se zajedno i odlučujemo o tome što ćemo i kako raditi, tako je bilo i ovoga puta. Naš proces rada je često stresan i nepredvidljiv, pa mi je nekad bitnije da osim dramaturga uz sebe imam psihoterapeuta, skladatelja, izbacivača ili šaptača konjima, što Botić sve pokušava poštovati. Uz to na ovoj predstavi presudan je doprinos Marija Leke, scenografa i kostimografa koji je također bio prisutan od samog početka priprema te je svojim idejama znatno utjecao na konačan izgled predstave.
Kako i zašto je za tako intenzivan način rada odabrala baš Oliveru Baljak i Gorana Guksića, Olja Lozica objašnjava:
– Matko i ja smo ovdje u &TD-u dobili taj privilegij da možemo sami birati glumačku ekipu, pa smo izabrali ljude za koje smo znali da su spremni u potpunosti uroniti u taj i takav proces rada, glumce na koje možemo računati, kojima dobro znamo njihove velike mogućnosti. S Oliverom Baljak sjajno smo surađivali u Rijeci, na predstavi “Vincent”, a Goran Guksić perspektivan je, nedovoljno iskorišten mladi glumac koji je odlično uklopio u ovakav način rada.
Sama najava predstave na neki je način u naš razgovor nametnula još jednu, po mnogima i u 21. stoljeću, tabu temu, a to je odnos starije žene i mlađeg muškarca. Pitamo stoga Olju Lozicu je li ovo i ljubavna priča, priča o strasti?
– Postavljanjem dramaturške strukture kojoj su u središtu starija žena i mlađi muškarac najmanje me je zanimao ljubavnički odnos u stilu, primjerice, Nicholsova “Diplomca” ili nečeg sličnog. Tema gubitka pamćenja, grčevitog pokušaja za osvajanje vlastite prošlosti, u svojoj je biti transgeneracijska i potire granice između dobnih skupina. Situacijom u kojoj se u takav, složen odnos upleću mladić i starija žena ta univerzalna tema samo dobiva na slojevitosti, bar mi se tako čini – ističe Lozica.
Iako kaže da joj je sva pažnja posvećena ovoj predstavi, od Olje Lozice smo doznali da bi na proljeće, u Splitu, trebala raditi jedan od Pirandellovih kanonskih tekstova.