Intervju Ognjen Sviličić

U umjetnosti ne vrijedi 'kupujmo hrvatsko'

Foto: Duško Marušić/PIXSELL
U umjetnosti ne vrijedi 'kupujmo hrvatsko'
04.08.2014.
u 13:15
Dosta sam radio na scenariju. Taj tekst razvijao sam tri godine i to uz veliku pomoć producenata Damira Terešaka i Janje Kralj. Htio sam da dobijemo novac od francuskog filmskog fonda, a to znači da se natječete s autorima poput Wima Wendersa
Pogledaj originalni članak

        Drago mi je da sam snimio film koji će gledati i publika izvan Hrvatske, odnosno da sam nastavio ono što sam počeo, a to da je da snimam europske filmove – komentira Ognjen Sviličić uvrštavanje svoga najnovijega filma “Takva su pravila” u selekciju festivala u Veneciji. Nakon što su njegovi prethodni filmovi “Oprosti za kung fu” i “Armin” uvršteni u program festivala u Berlinu, ovaj ga uspjeh čini domaćim redateljem s najviše sudjelovanja na najjačim svjetskim festivalima. Na žalost, priču o maloljetnoj delikvenciji, odnosno obitelji koja se mora suočiti sa smrću svoga sina nakon što bude bezrazložno i brutalno pretučen, nije vidjela publika i struka na nedavno održanom festivalu u Puli.

Prije Pule pričalo se o tome da vi i još neki redatelji niste dali svoj film zbog toga što ste hvatali jače festivale. No, po propozicijama filmovi smiju imati nacionalnu premijeru, ili...?

U ovom slučaju bila je riječ o tome da Venecija inzistira da film nigdje ne bude prije prikazan. Međutim, i da nije tako, pitanje je bih li htio premijeru u Puli. Pula je izvrsno organiziran festival i jako pomaže hrvatskom filmu jer se svi jedanput u godini okupimo i vidimo što smo napravili. Međutim, Pulski festival više nije bitan za hrvatski film jer, iskreno govoreći, pulska nagrada ne znači ništa ni inozemnim festivalima ni domaćim distributerima. Zbog toga hrvatski film traži svoj uspjeh kod publike i na drugim festivalima. To je i prirodno. Nije normalno da svoju kinematografiju mjerimo prema jednom festivalu. On može neki put i odmoći filmu. Siguran sam da će, recimo, “Kosac” napraviti puno više nego što se to čini po pulskim nagradama.

Film je očito nastao po slučaju Luke Ritza. Koliko je to taj stvarni slučaj?

Iskreno, ova priča nema veze s Lukom Ritzom jer je to priča o roditeljima koji ne znaju odgovoriti na izazov i ne snalaze se. Koliko sam shvatio, Ritzovi roditelji su nešto drugačiji i zbog toga nije dobro ovu priču povezivati s njima. Neke detalje sam uzeo iz te priče, ali ne može se reći da je to to.

Poznavajući vaše prethodne filmove, vjerojatno je riječ o filmu prigušenog tona?

Radim filmove o ljudima koji vode tihe i prigušene živote, ne zanimaju me galamdžije, ljudi koji dižu buku su mi dosadni. Imam osjećaj da su likovi koji drže stvari za sebe zanimljiviji pa odatle i takav prigušeni ton filmova koje radim.

Kako to da ste obje glavne uloge dodijelili bosanskim glumcima?

Uzeo sam Emira Hadžihafizbegovića i Jasnu Žalicu jer su sjajni glumci. Za uloge takvih ljudi koji se nose sa svakodnevicom nisam mogao naći hrvatske glumce tih godina.

Ne mislite li da će se na ovu tvrdnju neki hrvatski glumci naći uvrijeđenima?

Ne mislim da bih se kao autor trebao držati slogana “kupujmo hrvatsko”, u umjetnosti takvi kriteriji ne vrijede. Meni su se svidjeli ovi glumci pa sam ih odabrao. Francuska snimateljica je u mom filmu snimala Zagreb, a ja sam prije nekog vremena završio s Damjanom Kozoleom scenarij o jednoj noći u Ljubljani. Tu bi se puno ljudi moglo uvrijediti – i hrvatski snimatelji i slovenski scenaristi. Ako će se neki hrvatski glumac zbog toga naći uvrijeđenim, onda je bolje da se prestane baviti ovim poslom. Jer filmu je u prirodi da prelazi granice i toga će biti sve više.

Koliko ste oprezno i pažljivo radili ovaj film nakon što prošli, “2 sunčana dana”, nije bio uspješan kao prethodni filmovi?

Dosta sam radio na scenariju. Taj tekst razvijao sam tri godine i to uz veliku pomoć producenata Damira Terešaka i Janje Kralj. Htio sam da dobijemo novac od francuskog filmskog fonda, a to znači da se natječete s autorima poput Wima Wendersa. Na kraju, kad nam je to uspjelo, znao sam da imamo dobar projekt. Moram priznati da mi je u odsudnom trenutku pisanja puno pomogao i Damjan Kozole, prijatelj i slovenski redatelj s kojim često radim.

Uskoro kreće nova TV serija čiji ste tvorac. O čemu je riječ?

Zove se “Glas naroda”, radimo je za HTV. Producent je Maxima film. To je humoristična serija o korumpiranom načelniku male općine u Dalmatinskoj zagori. Režira je Dražen Žarković, a pišemo je Branko Ružić, ja i Josip Žuvan, mladi redatelj kojem sam predavao na Akademiji dramske umjetnosti gdje i dalje predajem scenarij.  

>> Kod nas se događa nešto vrijedno i na to treba naviknuti svijet  

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.