Još kao malena djevojčica umjetnost je vidjela kao vrata u drugi svijet, ljepši od stvarnoga. Umjetnost je oduvijek bila, kaže Dagmar Meneghello, kolekcionarka i galeristica, njezina kvintesencija, odnosno peti element, suprotstavljen onima osnovnima. Shvatila je to tijekom svog odrastanja u Zagrebu, dok je satima prelistavala knjige i enciklopedije iz biblioteke svog strica Božidara Širole, poznatog muzikologa i autora prvog sustavnog pregleda povijesti hrvatske glazbe. U njegovu stanu u Haulikovoj opčinjavale su je slike koje su visjele na zidovima u bogato ukrašenim ramama i brojne skulpture koje su stajale po starinskim komodama. Vidjevši njenu očaranost, stric Širola umjesto slikovnica davao joj je velike monografije hrvatskih i svjetskih umjetnika, često joj tumačeći stvari koje, kako kaže, tada nije razumjela, ali su je fascinirale. No taj muzikolog nije jedini “krivac” zbog kojeg je Dagmar Meneghello danas jedna od najvećih hrvatskih kolekcionarki, čiju zbirku čini oko 1800 djela. Stric Širola uveo ju je u svijet umjetnosti, ali za osjećaj da postoji drukčiji način života nego što je bio onaj kojim je u djetinjstvu bila okružena u komunističkoj državi nastaloj nakon Drugoga svjetskog rata zaslužne su i njezine pratete Adra i Alma, austrijske plemkinje Claudius von Claudenburg.
– Od njih sam naučila koliko je važna kultura življenja, ljepota u svakidašnjici koju moja obitelj u stalnom strahu od logora nije mogla ni sanjati. Teta Adra, Adrianne Albine, udana za poznatoga zagrebačkog doktora Jacquesa Fischera, bila je među osnivačima Družbe Braće Hrvatskog Zmaja, dakle emancipirana samosvjesna osoba koja je gradila život na kulturi i znanju – govori Dagmar.
Često se svojih prateta sjeti danas 76-godišnja Dagmar, dok sjedi okružena umjetničkim radovima u svom domu u Palmižani na otoku Klementu, najvećem od Paklinskih otoka. Na malenom otočiću bez ikakve organizirane veze s kopnom završila je unatoč snovima probuđenima u djetinjstvu o putovanjima cijelim svijetom. Planovi su joj se promijenili nakon fatalnog susreta s čovjekom koji će kasnije postati njen suprug. Toto Meneghello bio je, kaže gospođa Dagmar, naočit, karizmatičan i neustrašivi borac. No užasavao ju je otok daleko izvan civiliziranog svijeta. Otok na koji su Meneghellovi stigli iz Venecije krajem 18. stoljeća, a Toto ga nikako nije želio napustiti.
– Jasno mi je rekao: ako želiš mene, moraš uzeti i otok, pa sam otok i prihvatila, iako to nisam htjela. Tijekom godina prihvatila sam i muževljev san o oplemenjivanju njegova doma i pretvorila ga u svoj. To je bila jedina opcija – ističe Dagmar Meneghello. Otišla je stoga iz Zagreba, a da se ne bi osjećala izoliranom, odlučila je Zagreb, a i ostatak svijeta dovesti k sebi. Odnosno, učinila je to tako da je svoj dom otvorila za hrvatske i strane umjetnike, slikare, kipare, pisce, pjesnike i ostale kreativce pa je Palmižana tijekom pola stoljeća, koliko gospođa Dagmar ondje živi, postala meka i njihovo okupljalište u kojem su stvarali. Njezino oplemenjivanje enklave daleko od civilizacije rezultiralo je stvaranjem jednog od najprepoznatljivijih hrvatskih brendova, zbog čega je na nedavnom Zagreb Tour Film Festivalu u organizaciji Turističke zajednice grada Zagreba i Balduči filma dobila nagradu za životno djelo “Promocija turizma – stil života”.
Tu se kupala i Jodie Foster
– Moju strasnu potrebu da odsjaj zagrebačke kulture prenesem izvan metropole, u mom slučaju u Palmižanu pa onda dalje u svijet, prepoznala je direktorica TZ-a Martina Bienenfeld – govori Dagmar. Ta ambasadorica kulturnog turizma tu je tradiciju na Klementu nastavila od profesora Eugena Meneghella i njegove supruge Jacomine koji su tu granu turizma među prvima u zemlji počeli promicati 1906. godine. Profesor je to činio tako što je zasadio svjetski poznati botanički vrt, koji je novim egzotičnim biljkama, palmama i čikašima kasnije nadopunio Dagmarin sin Eugen Toto. Da bi ga stvorio, profesor je usko surađivao s najstarijim botaničkim vrtom u Padovi, a njegovi đaci iz nautičke akademije u Dubrovniku donosili su mu i kaktuse te druge egzote iz cijelog svijeta. Profesorova supruga Jacomina na svom je pijaninu, pak, priređivala večeri klasične glazbe. Iz 1906. godine je i restoran, koji je Dagmarin muž Toto ponovno pokrenuo 1945. godine, a koji i danas radi. Prostor služi kao svojevrsna galerija, prepuna slika i skulptura koje su ondje nastale. Djela su to priznatih umjetnika, profesora na akademijama, pa i članova HAZU koji su u vrijeme kad su radovi nastali tek počinjali svoju profesionalnu karijeru.
Dagmarino gostoprimstvo često je znalo biti prvi korak u društvenoj percepciji. U njihovim počecima njihovu umjetnost prezentirala je Dagmar svjetskim moreplovcima, ali i ostalim pojedincima iz stranog svijeta koji su bili česti gosti terase restorana u Palmižani. U poticanju stvaranja, Dagmar postaje i muza onima koji dolaze na otočić pa se tako njezin lik nalazi i na pojedinim djelima koja ondje nastaju, a ostala su, pak, inspirirana njenim životom. Stvaraju palmižanske cikluse i slavni Boris Bućan i zaboravljeni nadrealist Željko Hegedušić, Ferdinand Kulmer, nasljednik poznate plemićke obitelji, veliki Ivan Lesiak. Posebnu pažnju Dagmar pridaje ženama slikaricama pa kod nje stvaraju i akademska kiparica Vera Fischer te grafička dizajnerica Nada Falout. U radovima slikarice i akademkinje HAZU Nives Kavurić-Kurtović sadržan je cijeli Dagmarin život.
– Poznata profesorica na akademiji u Sarajevu Amra Zulfikarpašić svojim slikama desetljećima “piše” bogat palmižanski dnevnik. Tu su i brojni kipari, od velikana Koste Angelija Radovanija, Goldonija, Ribe Lončarića, Kuzme Kovačića, Peruška Bogdanića do Petra Dolića i Petra Hranuellija, Alane Kajfeš. Vrt i more su u radovima Vatroslava Kuliša, Bane Milenkovića, Tonija Franovića, ali i Borisa Demura i Željka Jermana. Od mlađih tu je Paulina Jazvić, Koraljka Kovač, Nina Ivezić, Tisja Kljaković Braić – nabraja Dagmar Meneghello, koja skuplja i djela Miroslava Šuteja, Đure Sedera, a posebno voli Ivu Šebalja.
Djela iz kolekcije nastale na Palmižani danas posuđuju i muzeji, a prije dvije godine mali dio kolekcije imali su prilike vidjeti i Zagrepčani na izložbi u Klovićevim dvorima. Otok privlači i mnoge nautičare, utjecajne pojedince hrvatskog i svjetskog društva. Kupali su se ondje i Jodie Foster, Wallis Simpson, Orson Welles, John Malkovich... slavni glumac iz “Ratova zvijezda” Phil Brown godinama je sa suprugom Ginny dolazio u Palmižanu. Sve njih opčinilo je nekoliko stoljeća staro obiteljsko imanje obitelji Meneghello za koje su se niz godina brinuli Dagmar i Toto, a nakon smrti supruga 1985. godine činila je to Dagmar uz pomoć troje svoje djece – sina Eugena Tota od milja zvanog Đenko, kćeri Romine i Tarin. Nakon odlaska supruga puno joj je, kaže, pomogao i brat Roman, bez kojeg ne bi uspjela, a jednako veliku pomoć imala je od majke, koja se brinula za njenu djecu, dok se ona brinula o Palmižani. Život u raju, u danas jednom od najprestižnijih hrvatskih ljetovališta, imao je i svoje negativne strane. Dok je jedan dio godine Palmižana mjesto u kojem s oduševljenjem borave mnogi turisti, zimi ostaju ondje samo Meneghellovi. I to u uvjetima života koji su, iako poboljšani u odnosu na Palmižanu šezdesetih, i dalje sasvim drukčiji od onih na koje su navikli oni koji žive u gradu.
Otkako su Meneghellovi krajem 18. stoljeća kupili posjed od 320 hektara, postojala je i pohlepa drugih za tim rajem. Nakon Drugoga svjetskog rata namjere otimanja su se i ostvarile pa je obitelji oduzeto tri milijuna kvadrata zemlje, za koju i danas čekaju povrat. Vladimir Bakarić od Palmižane je želio, kaže gospođa Dagmar, 1947. napraviti Brijune.
– Nedostajao im je onaj komadić zemlje koji su obitelji Meneghello morali ostaviti kao minimum. Pozvali su mog muža Tota u Zagreb da ga privole na prodaju. Računali su na strah koji je vladao u tim vremenima i vjerojatno ih je odbijanje jako iznenadilo. Moj muž, tada 24 godine star, rekao je da obitelj ne da neće prodati, nego ne može jer to im je dom u kojem žive stoljećima. Vladimir Bakarić mu je zaprijetio, no taj put Palmižana je preživjela – kaže Dagmar Meneghello. Devedesetih su, pak, svi hvarski otočići, prisjeća se Dagmar, dani u koncesiju jednom zagrebačkom poduzeću na trideset godina za lovni turizam.
– To je kao gotovu stvar objavilo ministarstvo u novinama, uz već nacrtane planove, u kojima nije bilo mog doma. Plan su napravili kao da kućice, terase i vrt ne postoje – opisuje Dagmar. U Hvaru je tada izbila pobuna, s obzirom na to da je 60 posto zemljišta na Paklinskim otocima privatno pa se od nauma odustalo.
Progoni, logori, siromaštvo
– Na zemljištu obitelji Meneghello u uvali Palmižana radi već 35 godina i ACI marina, gradio je uz njih i Sunčani Hvar. Na onom što su komunisti morali ostaviti ugnijezdili su se oni koji kradu bez grižnje savjesti. Oni primitivni naganjaju te pištoljem i noževima, prijete ti smrću ako im ne ostaviš uzurpirano, oni pronicljivi pokrivaju se državnom haljom i zarađuju na tvome. U stalnoj grabeži razara se ono što je obitelj Meneghello stvarala stoljećima, što Palmižanu danas čini turističkim brendom – govori Dagmar.
Posljedice dolaska komunističkog sustava na vlast nakon Drugoga svjetskog rata su, jednako kao i Meneghellovi, osjetili i Gebauerovi, austrijsko-češka plemićka obitelj iz koje je Dagmar potekla.
– Bakino plemstvo je drevno, djedovo počinje od mog prapradjeda Rittera Georga von Gebauera, a dobili su ga ne po krvi, nego po radnoj zasluzi. Moji su preci za kraljevske dvorove stoljećima uzgajali sokolove, sve dok ih nisu poslali u naše krajeve da brane monarhiju od najezde Turaka pa su opet stoljećima vjerno služili vojsci – prepričava gospođa Dagmar. Upravo je to podrijetlo ono što je godinama kasnije stvaralo probleme obitelji Gebauer. Pogotovo nakon proglašenja nove države nakon Drugoga svjetskog rata i novog poretka koji se dogodio njezinim nastajanjem.
– Na kraju rata svi visoki državni činovnici proglašeni su ratnim zločincima pa je otac, koji je u to doba obnašao funkciju gradonačelnika, morao pokušati spasiti život bijegom te je otišao u Austriju. Majka je odlučila ostati jer smo brat i ja bili još mali pa nije mogla s nama na tako opasan put. S 26 godina ostala je sama, bez stana, bez posla, bez partnera, bez ikakvih sredstava za život. Moju baku, tatinu majku plemkinju, Afru Idu Gabrielu Claudius von Claudenburg, iako već u postarijim godinama, odveli su u komunistički logor u Beogradu, gdje je i skončala. Moga djeda Georga v. Gebauera ubili su 1945. godine, a mi nikada nismo doznali gdje, kada ni kako – govori Dagmar Meneghello. U strahu za život svoje djece, njezina majka pali obiteljske papire, a skriva se kod prijatelja i rodbine. Putuju i s maminom majkom.
– Očeva rodbina nalazi nam smještaj u skromnom prostoru nekadašnjeg društva Dobrotvor ukinutog 1948., koji je osnovao bliski rođak oca Đuro Stjepan Deželić. Susjedi su nam poklonili krevet, nekoliko stolaca i stol. Moj brat i ja spavali smo s bakom poprečke, a majka na stolu. Svakog petka majka nas je vodila na tuširanje u javno kupalište u Mihanovićevu 3 – prisjeća se gospođa Dagmar, dodajući da joj je, uz neizmjernu ljubav koju je dobivala od majke i bake, djetinjstvo obilježila i bijeda i strah.
– I meni je, kao sasvim maloj djevojčici, kao nepodobnoj odbijana putovnica. Užasavalo me je to prisilno zatočeništvo. Prisezala sam samoj sebi da ću, ma čim god se bavila u budućnosti, uvijek biti slobodna u svom kretanju – govori Dagmar koja je prvu putovnicu dobila tek u petnaestoj godini.
– Tada ni majka ni mi, već gotovo odrasli ljudi, nismo imali smjelosti ili želje promijeniti život i otići u nepoznato k nepoznatom čovjeku, ocu. Brat je uspješno studirao strojarstvo, ja započinjala ostvarivati snove radeći kao novinarka. Majka je dobila posao u svojoj struci – ističe Dagmar, koja sa svojih 17 godina već piše u Studentskom listu. No u ljeto 1960. godine Večernji list traži mlade novinare u gradskoj rubrici, pa Dagmar, željna putovanja i života u “džungli asfalta”, odlazi u najveću hrvatsku novinsku kuću.
– Urednik mi je Bora Đorđević, mentor turistički znalac Zlatko Franjić. Za svoje naume upotrebljava me “živa enciklopedija” Virgil Kurbel, a u redakciji rade veterani Ante Ungaro, Danijel Jelinić i brojni drugi. Prolazim Vjesnikovu internu novinarsku školu s Krešimirom Fijačkom, odlazim čak i na policijska istraživanja tada gotovo nedostupna s Mladenom Stražimirom Stražom, legendom crne kronike, tu je veliki karikaturist Alojz Ševčik, slušam pomno Mariju Grgičević, na žalost likovna kritičarka Elena Cvetkova bila je nedodirljiva za nas iz gradske rubrike – govori Dagmar. No netko je za nju imao drukčije planove...
– Ako se primila moja poruka – pomaganje i prikupljanje djela živih umjetnika kako bi oni mogli dalje uspješno stvarati te odavanje priznanja nečem što je u nastanku – moja je uloga uspješno obavljena – zaključuje Dagmar