Kolekcionar knjiga Franjo Marić, rođen u Zenici 1955. godine, danas će izložiti dio svoje vrijedne zbirke u palači HAZU u Opatičkoj ulici u Zagrebu. Autor predgovora u opsežnom katalogu je akademik Pavao Pavličić koji je i birao knjige za izložbu uz Julijanu Matanović i samog Marića.
Kada ste se odlučili prikupljati stare knjige i koja je prva knjiga koju ste nabavili?
Kada sam došao u Zagreb na studij u jesen 1975., počeo sam pomalo i stidljivo prikupljati stare knjige tematski vezane za BiH. Prva starija knjiga koju sam kupio imala je naslov “Bosanska pjesmarica ili junačka djela naših djedova”. Priredili su je fra Grga Martić i fra Ivan Jukić, a novo pregledano izdanje iz 1912. povijesnim podacima popratio je prof. Cherubin Šegović. Nakon završetka studija te zaposlenja 1980. počeo sam nešto intenzivnije prikupljati knjige tako da je moja prva knjižnica u Brezovu Polju kraj Žepča početkom 1993. godina brojila 1100 dosta vrijednih naslova. Nažalost tu knjižnicu zajedno s obiteljskom kućom u ratu u lipnju 1993. opljačkali su i razorili muslimanski ekstremisti. Nakon te pljačke ponovno se s posebnom strašću bavim prikupljanjem starih knjiga, statističko-povijesnih starih i novih dokumenata te ilustracija koji se uglavnom odnose na Bosnu i Hercegovinu.
Jeste li ikada vratili zbirku koju su vam opljačkali u Bosni?
Svaka knjiga u mojoj knjižnici ima žig s mojim imenom i prezimenom. Do danas nisam pronašao nijednu knjigu iz razorene knjižnice. Najviše žalim za osnovnoškolskim knjigama i nekim bilježnicama djeda Franje iz razdoblja između 1912. i 1914. godine. Od prve knjižnice za uspomenu ostalo je nekoliko fotografija koje su slučajno ostale u Zagrebu u vrijeme kada je u BiH bjesnio rat.
Možete li nabrojiti nekoliko najdražih knjiga iz zbirke?
Na ovo pitanje teško je odgovoriti. U pripravi izložbe pod motom “Lijepo načinjeno, rijetko viđeno” koja je trajala gotovo godinu dana moja dugogodišnja prijateljica Julijana Matanović rekla mi je da iz svoje knjižnice koja broji više od osam i pol tisuća naslova izaberem oko dvjesto knjiga koje će biti predstavljene u katalogu izložbe. Nakon više mjeseci pozornog rada imao sam petsto odabranih knjiga. Nakon toga rekao sam Julijani i Pavlu Pavličiću da u mojoj knjižnici ima toliko toga lijepog i rijetkog da ne mogu biti objektivan te izabrati samo dvjesto naslova. Potom sam im donio katalog s više od tisuću lijepo opremljenih i rijetkih knjiga sa skeniranim naslovnicama pa su oni izabrali 220 naslova, a ja sam ih dodao još sedamdeset.
Jeste li u prikupljanju došli i do nekog važnog otkrića?
Prije tri godine jedan kolekcionar-trgovac koji ima štand na čuvenom sajmu knjiga, dokumenata i ostaloga na Britancu rekao mi je da ima osam originalnih pisama Ive Andrića starih više od sto godina te jedanaest rijetkih fotografija nobelovca Ive. Rekao mi je da ih je ponudio državnim institucijama na otkup, ali one nisu pokazale interes te da za sada ne želi pisma i fotografije prodati inozemnim kupcima. Budući da sam član Upravnog odbora podružnice Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb te da je Ivo Andrić bio Napretkov stipendist, ovu informaciju priopćio sam predsjedniku Miljenku Puljiću. Vrlo brzo dogovorili smo se da ta pisma otkupimo, ali kao udruga nismo na računu imali novca pa su članovi uprave zagrebačkog Napretka privatnim sredstvima otkupili pisma i fotografije. Na ovaj je način vrijedna ostavština nobelovca Andrića spašena te je ostala u Hrvatskoj. Prije petnaestak godina u jednom zagrebačkom antikvarijatu koji danas više ne posluje pojavio se u prodaji izuzetno vrijedan dokument koji se odnosio na naše prostore. Bilo je to jedno od tri pisma pape Eugena IV. koja je 12. rujna 1439. dao tadašnjem hvarskom biskupu Tomi Tommasiniju, kojega je netom odredio za svoga legata u Bosni. Papa je u navedenom pismu ovlastio Tomu Tommasinija da on ili netko koga on opunomoći mogu svaku osobu jednoga i drugoga spola u kraljevstvima Hrvatske i Bosne i na području zemalja podložnih vojvodi Stjepanu kadgod im se to bude činilo doličnim, jedanput odriješiti i u pridržanim slučajevima, a u nepridržanim koliko puta bude potrebno. Nažalost državne i crkvene institucije nisu brzo djelovale u smislu otkupa ovoga pisma tako da je ono završilo u privatnom arhivu jednog kolekcionara. Navedeno pismo pojavilo se na izložbi u Istanbulu pod nazivom Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića. Budući da je prodajna cijena pisma bila dosta visoka, jedino što sam mogao tada učiniti jest napraviti fotokopiju. Mnogo sam toga proteklih trideset godina vidio i pregledao pa su mi u sjećanjima ostale mnoge knjige, pa i Knjiga zagrebačkih noćnih dama iz 1905. godine. To je bila liječnička knjiga-dnevnik o zdravstvenim pregledima, imenom i prezimenom, tadašnjih zagrebačkih noćnih dama.
Do čijih je knjiga najteže doći?
Najteže je na našim prostorima doći do prvih izdanja poznatih književnika i to još ako su s potpisom, a pogotovu nobelovaca. Prošle godine nabavio sam vrlo rijeku knjigu nakon više od pet godina traganja, Put Alije Gjerzeleza (prvo izdanje iz 1920.) na čijoj je naslovnici pisalo Ivan Andrić. Nikada ni na jednoj knjizi poslije ove nije pisalo Ivan, već Ivo Andrić. Napominjem da u Matici krštenih za 1892. u župi Travnik stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, zakoniti sin Antuna Andrića, podvornika, i Katarine r. Pejić. Kutak nobelovca Ive Andrića u Napretkovoj zagradi u Zagrebu opskrbljen je iz moje zbirke njegovim prvim i rijetkim izdanjima.
Osim što kupujete, prodajete li knjige?
Kako kažu, kolekcionarstvo je bolest koja nema lijeka i skup sport. Morate imati neki novac da kupite kada se nešto vrijedno iznenada pojavi na tržištu. Imam privilegij kod mnogih vlasnika zagrebačkih antikvarijata da me obavijeste kad imaju zanimljive stvari, a u nekim antikvarijatima na više obroka mogu kupiti skupe knjige i dokumente. Budući da financijski nisam toliko moćan, kod jedne banke stalno je gorjelo crveno svjetlo zbog minusa i oni su mi uzeli dosta novca naplaćujući kamate dok nisam vratio dugove. Knjige kao robu ne prodajem, već ih izvlačim iz zaborava te čuvam i povremeno prezentiram. U listopadu 2018. Katoličkom školskom centru Don Bosco u Žepču donirao sam 650 rijetkih knjiga za djecu i mladež tiskanih u razdoblju od 1864. do 1990. godine. Kada smo kod kupovine i prodaje knjiga, trebalo bi možda uvesti da državne institucije koje proizvode knjige, a koje se financiraju iz državnog proračuna obavezno navedu da je knjiga tiskana o trošku naroda. U svojoj zbirci imam knjigu iz 1873. godine pod naslovom Pjesnička djela Petra Preradovića izdana troškom naroda.
Gdje namjeravate pohraniti svoju zbirku?
Geslo svakog kolekcionara je prikupljanje s posebnom strašću, čuvanje, prezentiranje i prosljeđivanje sačuvanoga budućim naraštajima. Kolekcionarima je najteže kada razmišljaju o tome gdje udomiti ono što su prikupili za života. Do danas državne institucije nisu pokazale preveliki interes kako bi zaštitile fondove kolekcionara ili vrijedne i stare obiteljske biblioteke. Mislim da treba ozbiljno razmišljati o Muzeju kolekcionara i Muzeju književnosti gdje će biti udomljeno i stalno prezentirano ono što je najvrednije i najznačajnije za našu kulturnu baštinu. Predlažem i da država dodijeli kolekcionarima besplatne prostore u kojima će oni spremati i uživati u svojim pronalascima, a nakon njihova ovozemaljskog života kolekcije prema dogovoru trebaju pripasti državi. Budući da je za vrijeme rata u BiH, posebno u Sarajevu nestao veliki fond knjiga, kardinal Vinko Puljić i pater Ivan Tolj ocijenili su da bi bilo najbolje da moja svekolika zbirka završi u Sarajevu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Tako da je velika većina knjiga iz moje zbirke već udomljena za budućnost u knjižnici Metropolitana koja je u osnivanju pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji u Sarajevu.
