Osmi kat zgrade u Središću, jednom od posljednjih novozagrebačkih naselja koja su planski građena potkraj dvadesetog stoljeća. U prostranom stanu s pogledom na panoramu grada dočekuje nas legendarni arhitekt Vinko Uhlik. Kad čuje da dolazim iz Utrina, oči mu zaiskre dječačkim žarom.
– Imate li dovoljno parkirališta? Znate, u to vrijeme norma je bila da na svakih pet ili sedam ljudi ide po jedno parkirališno mjesto, ali mi smo se izborili da se broj mjesta računa po broju stanova, a ne stanovnika! – kaže mi ponosno.
I zaista, kvartovi Zapruđe, Utrina i Središće u izvedbi tadašnjeg Jugomonta primjer su urbanih sredina s dovoljno zelenila, obrazovnih ustanova te, usprkos sve većem broju vozila, neusporedivo manjim gužvama nego u drugim, poslije građenim četvrtima.
Sve njih s kolegama je projektirao i gradio upravo Vinko Uhlik, autor nebrojenih projekata u Novom Zagrebu i ostatku države, među kojima se izdvaja i detaljni plan poluotoka Marjan u Splitu.
Čovjek bi zbog toga pomislio da je prostrani stan u Središću dobio kao zaslužni graditelj, ali u stvarnosti je godinama čekao priliku da se useli u vlastitu zgradu, a prije toga je sa suprugom Zvjezdanom živio u drugim novozagrebačkim naseljima koja je gradio.
Pod Središćem teče rijeka
– Jako mi je važno da osjetim bilo kvarta. Uvijek sam se trudio osobno useljavati ljude koji su dolazili u naše zgrade, da na licu mjesta provjerim jesu li zadovoljni. U svojem radu vodio sam se željom da svakome omogućim pogled na zelenilo, zvuk ptica i dječje igre te da ih zelenim barijerama zaštitim od automobila. I Središće u kojem danas živim planirao sam tako da se prilagodi prirodnom rukavcu Save koji je tuda prolazio. Želio sam ostaviti taj potočić u srcu kvarta, ali tadašnje vlasti s pravom su upozorile da bismo ga morali ograditi kako u nj ne bi upadala djeca. Zato smo na kraju odustali i nasuli potočić, koji i dalje teče ispod naših nogu – otkrio nam je Uhlik pokazujući crteže današnjeg parka kojim je nekoć tekla bistra voda.
– Kao dijete naučio sam se važnosti humanog življenja. Nakon Drugoga svjetskog rata naš je stan u Filipovićevoj ulici podijeljen napola. Dvije sobe i kuhinja pripali su nama nepoznatim ljudima s Banije, a mi smo imali sreće da zadržimo kupaonicu i druge dvije sobe. U tom prostoru živjelo nas je sedmero. Ja sam spavao na crtaćem stolu jer drugog mjesta nije bilo. Bijeg od te nesretne situacije pronalazio sam u tada još divljoj prirodi današnjega Novog Zagreba, kamo nas je prebacivao skelar koji nas je znao poimence. Tu smo uživali u kupanju i pecanju, a vođa nam je bio jedan petnaestogodišnjak. Neka od prekrasnih stabala iz tog vremena uspjeli smo sačuvati i nakon izgradnje Novog Zagreba – prisjeća se Uhlik.
Za očuvanje kvalitete života u Novom Zagrebu zalaže se do danas. Sa suprugom Zvjezdanom i udrugom Glog bio je izrazito aktivan u borbi protiv takozvanih Bandićevih stanova koji su trebali niknuti u Središću, na mjestu na kojem se sada gradi dugo željena škola. Pitam ga što misli o famoznom projektu “zagrebačkog Manhattana”, koji je najavljen na području Hipodroma i Zagrebačkog velesajma.
– To bi bio zločin. Prema građanima prije svega, ali i prema slici grada jer takvi tornjevi uopće ne pašu u europski lijep, pitom zagrebački ambijent. U Zagrebu se s razlogom nikada nisu gradile izrazito visoke zgrade, mi smo u osmoj zoni rizika od potresa, što takav toranj ne bi izdržao. To piše i u GUP-u, koji se danas nažalost mijenja kako kome odgovara. Zadnji argument protiv Bandićeva deala s Arapima jest činjenica da bi taj prostor postao njihov posjed na kojem bi de facto mogli raditi što žele, pa čak i ako bi se to protivilo načinu života ili volji građana Zagreba – objašnjava Uhlik.
S obzirom na neslaganje s današnjim planiranjem razvoja grada, pitam ga kakvi su bili odnosi s političarima u vrijeme Jugoslavije.
– Pozitivna strana bila je što se radilo preko transparentnih javnih natječaja, ali naravno, bilo je i slučajeva u kojima smo bili izrazito nezadovoljni. Recimo, kad je Središće već bilo oblikovano, vojska je inzistirala da na zgrade dodamo po dva kata za njihove oficire. I danas me to bode u oči, te su zgrade jednostavno previsoke. Volio bih i da sam uspio u naumu da se na području današnjeg Avenue Malla sagradi kulturno društveni centar Novog Zagreba u kojem se kultura trebala nadopunjavati s trgovinom, ugostiteljstvom i zabavom, a između ostaloga imao bi i višenamjensku dvorana s 1300 sjedećih mjesta. Presudio mu je Stipe Šuvar ocijenivši da je važnije dovršiti Sveučilišnu knjižnicu – kaže nam Uhlik odmahujući glavom. Volio bi, kaže, da se nije moralo birati između ta dva kapitalna projekta jer upravo bi njegov kulturni centar bio srce Novog Zagreba, koje bi odgovorilo na kritike da se južno od Save nalazi “velika spavaonica”.
– U to vrijeme često sam upozoravao: Novi Zagreb će biti grad kada ga opjevaju pjesnici i naslikaju slikari – kaže nam Uhlik.
Ponosan je, međutim, što se uspio izboriti da Utrina umjesto robne kuće dobije tržnicu, na kojoj se do danas nalazi sa svojim osnovnoškolskim prijateljima. Pokazujući mi slike na zidovima svojeg stana, jer Uhlik nije samo arhitekt nego i akademski slikar, kaže: “Evo, to je moje društvo!”
Na malom akvarelu obrisi su mladih ljudi pred Slavolukom pobjede u Parizu 1954. godine.
– Znate, tada još nismo imali novca za fotoaparat, pa sam skicirao naša putovanja da zadržimo bar neku uspomenu – smije se.
Mladenačku naviku crtanja i skiciranja svega što ga okružuje zadržao je do danas.
Ekološka prijetnja gradu
Pitam ga što misli o današnjim mladim ljudima i njihovim preokupacijama. Je li miran znajući kome je njegova generacija ostavila svijet?
– Bole me korupcija i tužna politička slika današnje Hrvatske, koja je u suprotnosti s onim zanosom i velikim nadanjima koja smo imali devedesetih. Međutim, drago mi je što mladi danas sve više govore o važnosti očuvanja okoliša, kvaliteti hrane... Čvrsto vjerujem da će upravo zahvaljujući njima situacija ponovno krenuti nabolje. U Hrvatskoj imamo sreće što je naša priroda još relativno očuvana, ali to ne znači da se trebamo opustiti. Najveće krize koje će, prema mojim predviđanjima, pogoditi Zagreb bit će vezane za zagađenje. Tu prije svega mislim na zagađenje ispušnim plinovima iz sve jačih automobila. Suludo je kupovati aute od 300 konja i voziti se gradom. Kao odgovor na taj izazov, mora se ulagati u kvalitetniji javni prijevoz. Tu je i zagađenje pitke vode, koje je neizbježno u idućih 10-15 godina. Rješenje za koje se zalažem bilo bi preusmjeravanje dijela vode iz Korane prema našim kućanstvima – objašnjava nam Uhlik.
Razmišljanja, dovršene i nerealizirane projekte, ključna slikarska djela, ali i detalje iz života obitelji Uhlik, koji se čitaju poput napetog povijesnog romana, Vinko Uhlik ujedinio je u raskošnoj monografiji na 287 bogato ilustriranih stranica, koja će 26. studenoga biti predstavljena u zagrebačkoj kući arhitekture Oris.
Stari majstor struke kakvih više gotovo da i nema! Svaka mu čast! A kritičari neka se pokriju po ušima jer upravo ljudima kao što je ovaj gospodin duguju jako lijepo urbanizirani Novi Zagreb, koji je zahvaljujući kvalitetnom planiranju, i danasdanas jedan od najhumanijih i najugodnijih dijelova za život u Zagrebu! A kako i koliko se kvalitetno planiralo i gradilo iza desničarima omražene Jugoslavije, u "slobodi" , vidi se na stravično betoniziranim i preizgrađenim dijelovima Trešnjevke, podsljemenske zone, Vrbika... s predimenzioniranim zgradama i kvartovima bez kvalitetnih parkova, da druge sadržaje i promet i ne spominjemo!