Umjetnici se svakodnevno suočavaju s cenzurom

Ana Petrović, 32-godišnja umjetnica i asistentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, u žižu javnosti došla je svojom fotografijom “Pičkin dim” koja je na noge digla osječku političku scenu. Zbog nje se pozivalo i na smjenu Jasminke Mesarić, ravnateljice osječkog Muzeja likovne umjetnosti u kojem je predstavljena sporna fotografija. Uspjela je, na koncu, povezati umjetnike iz cijele zemlje. U Galeriji na katu zagrebačkog KIC-a upravo je otvorila izložbu “Moj grijeh”, kojom je uputila i kritiku društvu.

Svojih pet minuta slave doživjeli ste zahvaljujući političkom obračunu s kojim praktički niste imali veze. Osjećate li se i dalje iskorišteno ili je hrvatska kultura ipak profitirala jer su, podržavajući vas, umjetnici složno ustali protiv cenzure?

Cijela problematika ustvari je daleko slojevitija nego što se u svojim jednostavnijim formama prikazivala u masovnim medijima, što je potpuno razumljivo. Da, osjećam se na neki način iskorišteno, ali je jako bitno da se dogodila pobuna protiv cenzure koja se unutar kulturne politike, najčešće lokalnog karaktera, ali na državnoj razini, događa neprestano, na razne načine. Bitno je, kada se vidi političko nepoštivanje struke, pogotovo u ovako plastičnom primjeru, ustati protiv takvih nestručnih manipulacija.

Kako komentirate činjenicu da je za izbacivanje jednog umjetnika u medijsku orbitu ipak bio potreban skandal?

Takva situacija se čini malo tužnom, ali kada sam odabrala profesiju umjetnice, znala sam što me čeka. To je javni posao koji zapravo ima probranu publiku, ne mora niti je moguće da se sviđa svima. Medijski prostor za suvremenu umjetnost, kao posljedica, vrlo je skučen. Moglo bi se reći da sam na to navikla i ova situacija s mojom fotografijom je iznimka koja se ne događa često, a ja je zbog toga nisam ni mogla očekivati.

Vaša fotografija “Pičkin dim” nastala je još 2010. Rekli ste nam nedavno kako taj rad, da je izložen onda kada je i nastao, zasigurno ne bi izazvao takvu burnu reakciju. Na čemu temeljite taj stav i znači li to da se klima u našem društvu promijenila?

Klima u društvu definitivno se mijenja, neprestano pozivanje na povratak tradicionalnim društvenim vrijednostima, uopće pozivanje na prirodnost lekcija je koju nismo naučili iz povijesti. Društvo se u ovakvoj klimi počinje dijeliti na dva radikalizirana tabora, što je vrlo opasno.

Provokativno ste na plakatu za zagrebačku izložbu “Moj grijeh” napisali kako je “jedan od radova na izložbi toliko moćan da predstavlja moguću prijetnju stanju u državi”.

Prvenstveno, tekst na plakatu je izjava Galerije na katu, gdje sam imala izložbu. Osobno bih takvu izjavu iz svoje pozicije teško mogla vidjeti, ali mogu se samo nadati da je ona točna. To bi značilo da se odnos prema kulturi i samoj kulturnoj politici kroz ovu situaciju može promijeniti.

Koja je, dakle, poruka izložbe “Moj grijeh”?

Radi se o prihvaćanju svih ružnih, malograđanskih, nestručnih kulturnih politika, pa čak i komentara. Kao žena u našoj tradicijskoj klimi uvijek sam kriva ako propitujem ustaljene društvene kanone. I to ću rado činiti, koliko god to ponekad teško bilo.

Niste rođeni u Osijeku, ali obrazovali ste se i ostali u gradu iz kojega se danas masovno odlazi. Kako komentirate činjenicu da je Osijek postao praktički sinonim za iseljavanje?

Osijek sam odabrala kao svoju životnu bazu, svjesno, barem četiri puta u životu. I nemam nikakvu namjeru otići. Tužna je to situacija u kojoj su ljudi natjerani na odlazak, ne bi se odlazilo da za to nema ozbiljnih razloga. Moj glavni razlog ostanka je uzbudljiva umjetnička scena u nastanku. Za mene kao mladu umjetnicu izuzetan je privilegij sudjelovati u građenju potpuno nove generacije umjetnika koja ima šansu definirati svoja pravila, gotovo od nule.

Osječka suvremena scena, barem kada je o fotografiji riječ, ne slijedi trendove u zemlji. Je li i to bunt zbog društvenog, pa i gospodarskog stanja u Slavoniji?

Da, naravno. Društvene okolnosti, gospodarske okolnosti, nepostojanje jasnog kontinuiteta suvremene umjetnosti, slabe navike šire javnosti na suvremenu umjetnost, potenciranje kulture čamaca i tamburica definirali su umjetničke stavove mlade, nadolazeće generacije koja će već ubrzo ugaziti u srednju generaciju. To je točno ne samo za medij fotografije nego većinski za slikarstvo koje se pojavilo u Osijeku, ali i za cijeli niz drugih medija. Gotovo svih medija i njihovih hibrida. Za to je zaslužna Umjetnička akademija u Osijeku, koja je, osim izlazećih generacija izvrsnih mladih umjetnika, privukla profesorski kadar koji je svojim obrazovanjem i umjetničkim djelovanjem vidio umjetničke tokove ne samo u Hrvatskoj nego i cijeloj Europi. Što se tiče fotografije, ona se, za razliku od većine drugih pristupa u Hrvatskoj, tretira kao bilo koji drugi umjetnički medij što kao rezultat daje fotografije koje u sebi nose duboku ukorijenjenost u slikarstvu i konceptualnim pristupima, srodna razmišljanjima Susan Sontag i Bernda Bechera.