Karin Grenc željela se fotografirati u novoj crkvi u Trogiru, kraj monumentalne slike sv. Ivana Pavla II., kojemu je crkva posvećena, portreta koji je sama naslikala. Ona je jedan od rijetkih živućih umjetnika pred čijim se djelom ljudi mole. Ova suvremena hrvatska umjetnica, članica Hrvatske udruge likovnih umjetnika, inspiraciju pronalazi najvećim dijelom u sakralnoj tematici, ali i u bojama, oblicima, zvukovima i mirisima Dalmacije. Godinama je prisutna na hrvatskoj umjetničkoj sceni, imala je 20-ak samostalnih izložbi, a njezina su djela u privatnim zbirkama diljem svijeta, ali kaže da umjetnošću ne može financirati svakodnevni život. Družeći se s njom, doznali smo da se Srce Isusovo može prikazati i na satelitskoj anteni, da biti religiozan ne znači ne biti suvremen i provokativan, a razgovarale smo i o životu samostalnih likovnih umjetnika u Hrvatskoj, odnosu države prema njima, međusobnim razmiricama, domaćem tržištu umjetnina kojeg nema i svemu ostalom.
Je li ovaj portret svetog pape, čiji smo bili suvremenici, posebno djelo za vas?
Da. Friško je nastalo. To je jedna od rijetkih mojih slika koju je baš Crkva naručila, ima još jedan križni put. Ivan Pavao II. je lik koji mi puno znači. Izazov mi je bio i format, ovo je po dimenzijama najveća slika koju sam napravila.
Veća je od vas. Kako se to radi?
Hahaha, penjala sam se po stepenicama. Treba imati prostor za raditi tako veliku sliku jer moram se i odmaknuti od nje. Posebna je i po tome što sam je radila za vrijeme koronaizolacije. Bila sam zatvorena i radila sam samo to. Zapravo sam prošla tu izolaciju fantastično, bilo mi je žao kad je završila. Mene da se pusti da radim, da me se ne zove i da nikamo ne moram ići, ja bih to odmah potpisala.
Jeste li zadovoljni sada kada sliku vidite u prostoru za koji je namijenjena?
Da. Imala sam zamisao kako bi trebala izgledati, ali kada je postavljena i kada je sretno ispalo da ne visi na zidu, već je na sajlama kao da lebdi, bila sam oduševljena. Upravo sam tako zamislila: da je on visoko, blagoslivlja nas i gleda nas odozgo. Postavili su je vatrogasci, ona je teška, trebalo ju je namjestiti, cijela mala zajednica sudjelovala je u njezinu postavljanju i baš je bilo sjajno iskustvo. Zajedništvo.
Za koga ste naslikali križni put?
Dva puta sam ga radila. Jedan sam poklonila davno, nalazi se u jednoj maloj kapeli, na brdu kod Metkovića, a drugi sam nedavno naslikala za BiH, za Tolisu, to je Bosna Srebrena. Radila sam ga prije portreta Ivana Pavla II., baš sam poprilično zaronila u sakralno.
Mora li umjetnik biti vjernik da bi prenio tu religioznu emociju i napravio maestralno sakralno djelo?
Mislim da mora. Isto kao što ja na silu ne mogu po narudžbi raditi neke stvari koje ne osjećam. Ja ću to radije odbiti, ako bude nekih kustoskih projekata s tematikom u kojoj ja sebe ne pronalazim. Mora mi biti izazov, pogotovo kada se rade likovi svetaca. Sada pripremam jednu izložbu na kojoj će biti samo likovi svetaca. Ja mislim da umjetnik mora upoznati tog sveca, čitati, informirati se... Treba ga upoznati i doživjeti.
Gdje i kada će biti ta izložba?
Tek sam je počela pripremati. To je izložba koja se organizira svake godine, “Hrvatski sveci i blaženici”. Svake godine je drugi umjetnik i onda ta izložba prošeta po 12-13 gradova u Hrvatskoj. Evo, ove su se godine sjetili mene, a to je nešto što sam žarko priželjkivala, ali nisam se usudila razmišljati o tome. Ali zvali su me i baš sam sretna.
Čime ćete se predstaviti?
Bit će kombinacija skulptura i slika. Ne znam gdje će me sve to odvesti. Evo, sveti Jere, kada sam ga radila, jednostavno sam ga našla, u drvu sam ga vidjela. Teško mi je predvidjeti kako će to izgledati. Ima nekih svetaca za koje znamo kako su izgledali, postoje fotografije. To je već portret, ali moraš prikazati i tu duhovnu dimenziju i postići fizičku sličnost. Za svetog Jeru nema naših saznanja kako je izgledao pa tu imaš slobodu više se posvetiti duhu i djelu nego fizičkom izgledu.
Koje ćete svece prikazati?
Neke moram, nemamo ih puno, samo tri, drugi su blaženici, na putu svetosti. Neke ne mogu zaobići iako su tek kandidati zato što me fasciniraju, recimo Stepinac, iako je dosta teško prikazati njegovu fizionomiju. Ima i manje poznatih koji su puno dali i ja ću ih “prošvercati”, kao što je fra Didak Buntić koji je tisuće i tisuće djece spasio od gladi, onda iz splitskog Varoša fra Lino Maupas. Voljela bih izvući te ljude koji su nepravedno ostali sa strane i padaju u zaborav. Vrlo je malo živućih umjetnika čiji su radovi izloženi u crkvama. Kakav je osjećaj kada uđete u crkvu i vidite centralnu sliku, svoga Ivana Pavla II.? Poseban. Meni toliko poseban da bih uvijek, kada bih birala između neke prestižne galerije ili crkve, izabrala crkvu. Crkve su kroz povijest uvijek bile riznice umjetnosti u kojima su izložena djela koja su ostala zauvijek, a galerije su podložne promjenama, postave se mijenjaju, dok ovo stoji. Zamislite osjećaj kad znate kako ovamo dođu ljudi sa svojim emocijama, patnjama, mukama, molitvama i kleče pred tom slikom. To ne može biti nego baš tako.
Rekli ste da vam je trebao velik prostor za izradu ove slike. Gdje radite?
Imam atelje. Dida mi je bio kovač, otac mi je također radio sa željezom, a ja sam odabrala lakši materijal – drvo, na kojem sam počela slikati. Platno ne pruža otpor i sve je bijelo, a drvo ima toplinu. Počela sam slikati na drvu, a onda su me fascinirale teksture. Obožavam teksture, rođena sam u staroj kamenoj kući sa škurama, kad otvorim škure, vidim drugu kamenu kuću sa škurama. To je u splitskom Varošu, tamo je i didova kovačija, mi jedini ne iznajmljujemo, tamo je moj atelje, radim na didovu panju, imam njegov alat koji sam dopunila.
Vjerojatno otuda i vaš senzibilitet za dalmatinske motive: brodove, galebe, more?
Tako je, ono što te okružuje to te odredi.
Ipak, vaši motivi najčešće su vjerski. Kakav je život hrvatskog umjetnika koji se najvećim dijelom bavi sakralnom tematikom? Postoji li u Hrvatskoj tržište za takva djela, jer svi na koncu živimo od svog rada.
Ja ne živim od svoga rada iako radim isključivo to. Pokušala sam živjeti od nečeg drugog, ali to nisam bila ja. Zahvaljujući tome što živim u obiteljskoj zajednici, mogu se baviti onim što želim, ali ne bih samostalno mogla izvući mjesec za mjesecom. Posla ima jako malo, kod nas se umjetnost jako zanemaruje, čak se i galerije zatvaraju, sve se svodi na suvenirnice, uvozne slike koje se jeftino kupuju u trgovačkim centrima. Umjetničko tržište je potpuno uništeno, od umjetnosti može živjeti jedan jako mali broj ljudi. Kada sam ja zamišljala svoj život kao umjetnice, u srednjoj školi, umjetnici su hranili svoje obitelji, živjeli jako dobro i radili ono što vole. Savršen spoj. To su bile godine prije rata, kada je postojao srednji sloj, ljudi koji su kupovali slike za vjenčanja, godišnjice, rođendane, čak tek tako. Međutim, danas nitko slike ne vješa na zid, postale su luksuz. Nema ih tko kupovati jer ljudi preživljavaju.
Tko su naručitelji vaših djela?
Portret Ivana Pavla II. radila sam po narudžbi Crkve, ali sakralnu umjetnost najčešće radim za svoju dušu i uopće ne razmišljam o tome što će biti s tim na kraju. Nađe li put do kupca, našla je, a ne nađe li, ja uživam u njoj. Bitno mi je da slikajući ispunim svoju potrebu. Radila sam neke male stvari, morske, dalmatinske, naše crkvice, to je bilo pristupačnije, ljudima se više sviđa i od toga sam pokušala živjeti. Galerije su dosta prodavale te stvari, ali sad su galerije ograničene i imamo ih jako malo. Ljudi se znaju javiti direktno meni i nešto naručiti, uzeti za vjenčanje, ali sve je to vrlo skromno.
Kako gledate na umjetnička djela kao na suvenire? Biste li vi rado vidjeli svoje djelo kao, recimo, podmetač za čašu ili bi vam to smetalo? Ne bi mi smetalo kada bih ja to radila svjesno i ciljano, onda na takvo djelo gledam više kao na dizajn. Ne smije se prijeći granica ukusa, neću napraviti nešto iza čega ja ne bih stajala sa svojim imenom, onda ne bih ni radila. Neću se toliko prilagoditi da izgubim umjetničko dostojanstvo, ali mislim da bi bilo dobro imati suvenir koji će biti umjetnički, ručno rađen i unikatni. To bi trebalo gurati. Otežava to što takav suvenir ipak ne može biti široko pristupačan, moraš ga naplatiti koliko god spustio cijenu. To nije masovna proizvodnja. Ja sam uvijek za unikat, nikakav uvoz, nikakav kič. Suvenir i umjetnost teško je spojiti jer ljudi koji drže suvenirnice također moraju preživjeti, ali ima ih koji sa strane imaju unikatna djela lokalnih umjetnika, a ima turista koji baš takve suvenire traže i spremni su izdvojiti novca koliko treba. Mislim da bismo na tome morali puno više raditi.
Često imate samostalne izložbe? Imala sam ih 20-ak, nastojim svake godine predstaviti se jednom izložbom, ciklusom koji radim. To funkcionira tako što kontaktiraš s galerijom, njima se svidi ili ne, ali sada je to drugačije. Njima sve ide preko aplikacija i natječaja na jednoj razini koja meni apsolutno ne odgovara, a uzelo je maha. Ja bih trebala nekom kustosu koji je stručan dati da napiše dobar tekst prije nego što organiziram izložbu. Da on objasni sve riječima i da ja ispunim formular: dakle, ciljane skupine, što očekujem i sl. Taj jezik i način razmišljanja meni je s umjetnosti nespojiv. Trebala bih se svrstati u neki “škafetin” i čekati da mi se odobre sredstva za tu izložbu. Onda mene svrstaju u sakralnu umjetnost pa sam zapravo nigdje. Prostora za sakralne izložbe nema, osim unutar samostana ili crkava, a i toga zapravo nema. U Splitu je bila jedna koja se zatvorila. Postoje jedino galerije, a one zaziru, zbilja zaziru, od sakralne umjetnosti.
Nedavno ste objavili na Facebooku zanimljiv tekst u kojem tvrdite da je dovoljna jedna izložba sakralne tematike da te kustoska i galerijska klika izopći. O čemu se radi?
Kod nas je sve smiješno svedeno na crno ili bijelo, lijevo ili desno. Ja se smatram elastičnom i tolerantnom, ali nailazim baš od onih koji se nazivaju slobodoumnima, slobodnima i suvremenima na najveću netoleranciju. Jesi li slobodan ako ti radiš sakralnu umjetnost, a ona zbilja nije komercijalna, ja sam od svega što sam napravila od Crkve uspjela dobiti jednu narudžbu, ili njihove izložbe koje se rade po nekom konceptu, jer kustos tekstualno definira što zahtjeva od umjetnika i napiše natječaj, a ti moraš odgovoriti na njihovu ideju? Što je tu zapravo zatvorenije? Sve su više povjesničari i kustosi oni koji kreiraju izložbe. Sve više prostora imaju i sve manje poštuju umjetnike. Uloge se poprilično mijenjaju.
Postoje li neka kritična masa umjetnika kojima to smeta? Kakav je stav Hrvatske udruge likovnih umjetnika?
Ne postoji, dok su ljudi koji to kroje najčešće ljudi koji su i na fakultetima, srednjim školama, u galerijama, u gradskim odborima i određuju koje će galerije dobiti sredstva. Sve je to umreženo. Oni su ovisni o svim tim institucijama koje im daju novac i poslove. Oni izigravaju neovisne i gledaju nas svisoka iako sam ja zaista nezavisna. Mrzim tu podjelu na vi i mi, ali ona itekako postoji među domaćim likovnim umjetnicima. Oni pristaju na to, a kustosi uopće ne bi postojali da nema umjetnika. Stvari su se u praksi okrenule kao da je obrnuto, mi ovisimo o njihovim natječajima i programima. Oni bi trebali biti kao neki menadžeri, a to nisu jer, da su menadžeri, pomogli bi nam da od toga živimo.
Pomaže li vam država ili Ministarstvo kulture? Subvencionira li se rad umjetnika?
Ja sam samostalna umjetnica, ispunila sam uvjete koje je propisalo Ministarstvo, ali sam se poprilično načekala. Taj status mi omogućava zdravstveno osiguranje i najminimalniju mirovinu od 1500 kn. To je sve. Ti svake godine moraš potvrditi svoj status. Htjeli su uvesti uvjete da minimalno moraš zarađivati od umjetnosti 4000 kn mjesečno. Još uvijek se borimo se s tim. Nadam se da će Ministarstvo od toga odustati. Kada bih ja svaki mjesec imala 4000 kn, oni mi ne bi ni trebali. Taj minimum koji oni žele propisati većina nas ne može zadovoljiti jer ne postoji način na koji ćemo mi prodavati. Ja u kući ne mogu prodavati svoje djela, ne mogu imati kasu. Moram imati posrednika, neku trgovinu umjetninama koje ne postoje. Ništa nije organizirano ni povezano, a traži se od nas da prodajemo.
Kako je to regulirano u drugim državama na koje se ugledamo?
U drugim državama umjetnici žive od potpore koju država plaća. U Hrvatskoj to nemamo. Dobili smo nešto sad kad je bila korona, konkretno, ja sam dobila za dva mjeseca po 1500 kn. Milostinja. U našoj udruzi borili smo se da za svaku izložbu umjetnik dobije honorar jer sve izložbe financiramo sami. Za sve izložbe koje sam ja imala, plaćala sam od kataloga do okvira za slike. Nakon završene izložbe malo koji umjetnik išta proda tako da si doslovno u gubitku. Neke malo bolje galerije imaju svoj katalog, barem to. Borimo se da umjetnik dobije honorar kao što ga dobivaju svi ostali. Kustos dobije honorar za tekst koji je napisao u katalogu o izložbi za koju umjetnik nije dobio honorar. Apsurdno, skroz. Neke galerije počele su isplaćivati honorar, ali država bi to trebala regulirati.
U uvjetima u kojima umjetnici nisu snažno digli glas ni za svoja prava, čuju li ih se dovoljno kad su neki društveni problemi u pitanju?
Apsolutno ne. Eto, bili smo aktivni kada su nam htjeli uzeti Dioklecijanove podrume. Htjeli su nas izbaciti iz našeg izložbenog prostora, ja sam bila spremna tamo spavati u vreći, ali malo je ljudi koji su spremni ići do kraja jer se boje. Ja se ne bojim jer ni o kome ne ovisim. Ne možeš ti dizati pobunu i razmišljati hoćeš li izgubiti mjesto na fakultetu ili neki izložbeni prostor ili lovu za neki projekt. Ne možeš piliti granu na kojoj sjediš, što znači da nisi neovisan, međutim kolege to nekako elegantno rade pa nisu ni ovdje ni ondje, a mene to licemjerstvo i igre živciraju. Jako mali broj umjetnika je spreman ići do kraja, a ima i onih koji su upali u očaj i apatiju i nemaju volje dizati glas. Nemaju se volje boriti, a grintaju.
Koliko sakralna umjetnost može biti suvremena?
U potpunosti može, samo što se automatski religija svrstava u nešto što je zastarjelo, nazadno. Velika slika Ive Dulčića u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu bila je prilično avangardna, a i dandanas je suvremena. Ja kad tamo sjednem, mogu samo gledati u nju, ona ima toliku snagu, mekoću, sve ima.
Može li sakralna umjetnost podnijeti performanse, instalacije i ostale moderne forme?
Naravno da može, zašto ne. Zašto ja ne mogu doći s nekim svojim konceptualnim religioznim radom? Uvijek čujem: “Nemoj religijski motiv.” Zašto ne, i to je provokativno, može se, ja sam neke stvari čak i radila na takav način. Meni nije problem progovarati i kroz instalacije, ali to me ne zadovoljava. Radim jedan veliki satelitski pijat, ogroman je, i na njemu sam nacrtala veliko srce Isusovo. Stavit ću ga negdje da zrači. Hoću reći, svemu se može drugačije pristupiti ako imaš slobodu. Ne treba se zatvarati, treba malo više hrabrosti i unutar Crkve. Vidite sva ona plastična raspela i uvozne Gospe, to mi je van svake pameti. Teologija je jako dobro obrazovanje, ali nemaju baš dovoljno spoznaja o umjetnosti i to je problem zato što su svećenici u poziciji uređivati svoje crkve. Neki od njih su otvoreni i slobodni, pohvalila bih don Stipana Bodrožića u Trogiru, ali većina je u strahu i od nadređenih i od reakcija vjernika.
Što mogu očekivati mladi umjetnici koji sad završavaju Akademiju?
Njihovi počeci još su dobri s obzirom na ono što ih čeka u budućnosti. Taj pojam umjetnosti kod nas se naglo promijenio. On je prije imao svoju materijalnu komponentu, a sada se sve svelo na ideju i, kako oni kažu, na propitivanje, često na razini dosjetke, i po meni nema neku težinu. Oni ih zapravo usmjeravaju kako će razmišljati. Čini mi se da se u obrazovanju dosta preskače tradicionalni dio kojem se bezrazložno daje negativan predznak. Ja mislim da čovjek mora početi od abecede i onda se oslobađati, ići svojim putem. Nije Picasso došao do svoje kubističke faze iz srednje škole.
Za vrijeme korone mnogi muzeji i galerije prešli su na online poslovanje i online prezentacije. Mogu li virtualne izložbe zamijeniti stvaran doživljaj u galeriji ili muzeju?
Ma kakvi! Za neke umjetnosti poput videa da, ali za slikarstvo ne, a pogotovo ne za skulpturu. Ja sam taktilan tip, mene su upozoravali i u Klovićevim dvorima da ne diram skulpture. Sve se okreće previše prema virtualnom, čak i kada ne mora, i udaljava se čovjeka od galerije i od biti umjetnosti. Ne može sve biti virtualno.
Jeste li zadovoljni svojim radom i životom?
Jesam. Radim ono što volim i to mi sve nadoknađuje. Odrekla sam se puno toga zbog umjetnosti. Živim pod očevim i majčinim krovom u zajednici, nemam redovite prihode, ali to je moj izbor. Umjetnost je meni sve: obitelj, posao, ljubav, hobi. Mislim da je svatko za nešto stvoren i da svatko ima svoj put. Ja sam apsolutno sigurna da je to moj put i zahvalna sam na daru koji imam. Moj je svijet biti umjetnik, makar gladovala.
Možda jednog dana dobijete svoju ulicu.
Hahaha. Hvala, ne bih ulicu, ja bih da nas umjetnike poštuju dok smo još živi.