Odgojila ga je ulica, a potom i Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu koja mu je usprkos lošem stanju na drugim odsjecima ostala u važnom i lijepom sjećanju. Kao brucoš kampirao je ispred Ministarstva obrazovanja boreći se za isplatu zakašnjelih studentskih stipendija, u pandemiji je s nekolicinom prijatelja organizirao veliku volontersku mrežu koja je dostavljala hranu i lijekove građanima starije životne dobi, a danas se bori za radnička prava umjetnika i ravnopravan položaj LGBTIQ+ osoba.
Rođen je u ženskom tijelu, ali ostvario se kao muškarac, aktivist, objavljivani pisac čija su djela postavljana u najvažnijim hrvatskim kazalištima, strastveni posjetitelj teretane, utemeljitelj izvedbenog kolektiva Arbeit te jedan od naših najuspješnijih dramaturga mlađe generacije koji je baš prošloga tjedna dobio prvu nagradu Marin Držić za najbolji novi dramski tekst. Bio mu je to ukupno treći Držić, a nagrade je dobivao i u zagrebačkom HNK, na Danima satire i na nizu drugih kazališnih platformi. On je Espi Tomičić, a ovih ga dana gledamo na jumbo plakatima na kojima kao transrodna osoba pozira sa svojom – bakom.
Neposredni povod našeg intervjua je kampanja "Ja sam kao ti" – koji su njezini ciljevi i kako ste za sada zadovoljni postignutim?
Prije smišljanja same kampanje proveli smo istraživanje o stavovima javnosti o transrodnosti u suradnji s agencijom IPSOS. Radi se o prvom takvom istraživanju u Hrvatskoj i zapravo su rezultati bili pozitivni, a najznačajnije nam je bilo to da građani prihvaćaju transrodne osobe ako ih poznaju ili su im bliske. Na temelju toga napravili smo kampanju koja ukazuje na sličnosti među nama, ali i na ono s čim se transrodne osobe susreću, odnosno što im je uskraćeno. Cilj kampanje koju ovih dana imate prilike vidjeti je informiranje i osvještavanje javnosti o izazovima s kojima se transrodne osobe susreću u našemu društvu, a naglasak stavljamo na empatiziranje javnosti.
Na jumbo plakatu s vama je i vaša baka – kako ste s njom razgovarali o svojoj tranziciji, jeste li morali proći neki put do njezina potpunog prihvaćanja?
Naravno, kao što je meni bilo potrebno vrijeme da prihvatim vlastiti identitet, tako je i njoj bilo potrebno to vrijeme. Bliski se ljudi susreću sa strahom od novoga, ali i strahom od prihvaćanja u društvu pa je tako i mojoj baki to bilo novo i strano. No najvažnije je da se volimo i da smo si podrška pa možemo sve ostalo prihvatiti i biti tu, to mi se čini da je temelj bilo kojeg odnosa, pa i mene i moje bake.
Kako se i vi i ona nosite s ovom vrstom javnog izlaganja?
Bakica nije prolazila neke prijetnje i zastrašivanja, više je dobivala pozive prijateljica da joj kažu kako je lijep plakat. Ja sam imao pozitivnu podršku i reakcije, ali isto imam prepun inbox prijetnji i transfobije. Nije mi to čudno, ljudi tako reagiraju na stvari koje ne poznaju i kojih se boje, a pogotovo jer je ovo prva ovakva kampanja o trans osobama u Hrvatskoj.
Osim šest različitih jumbo plakata na kojima ste i vas dvoje, u kampanji je i Severina? Znate li kako je odabir pao na nju i koliko je trebalo da pristane? U čemu je vrijednost njezina pojavljivanja u kampanji?
Severina je važna akterica u borbi za prava marginaliziranih skupina u Hrvatskoj već neko vrijeme. Vrijednost vidim upravo u tome da se kampanja bavi sličnostima cis i trans osoba, a Severina prolazi kroz pravne zavrzlame kroz koje ni jedna osoba u pravnoj državi ne bi trebala prolaziti pa tu vidim sličnost transrodne zajednice i nje. Vrijednost je, naravno, i u tome da je ona javna osoba koju slušaju i mladi i stari i da ima javni utjecaj na mišljenje društva ili im barem može približiti temu koju mi ne možemo. Pristala je odmah iako je taman prolazila sve što je prolazila i hvala joj na tome. Severina je kraljica koja se zauzima za sve one ranjive i bori protiv nepravde
Vi ste aktivist, ali i vrlo uspješan dramaturg. Koliko se ti identiteti preklapaju?
Svi se identiteti uvijek preklapaju, naravno, samo nisu svi uvijek primarni. Ako aktivizam širimo izvan LGBTIQ+, polja aktivizma se jasno preklapaju jer se i kroz umjetničko djelovanje bavim nekim drugim aktivizmima, onim vezanim uz radnička prava i pozicije umjetnika i umjetnica na nezavisnoj sceni. No samim mojim identitetom trans muškarca taj se aktivizam prelijeva u sve slojeve jer se svako javno istupanje ili medijska popraćenost mog umjetničkog rada nekako dotakne i toga, često novinare više od samog rada zanima moj rodni identitet, što u nekim situacijama nema nikakvog smisla, ali što je tu je, to je isto neko polje otvaranja i senzibilizacije javnosti. Aktivizam i sam sve više širim na različita polja djelovanja, odnosno važna mi je pravda i sloboda svih onih koji je nemaju, a ne samo pojedine zajednice kojoj pripadam i sam.
Jeste li se u našem kazalištu ili široj umjetničkoj zajednici susretali s bilo kakvim oblikom diskriminacije?
Teško pitanje. Mogu se osvrnuti na neke situacije koje su više stvar nenormativnog djelovanja ili destabilizacije određenih okvira u umjetničkom smislu. Unutar pojedinih institucija susretao sam se s diskriminacijom radi identiteta umjetnika na nezavisnoj sceni, to sam možda najsnažnije osjetio. Logika institucija jest skup odnosa ili zbivanja unutar neke norme, a ulazak nezavisne scene u te institucije ih destabilizira i tu često nastaje diskriminacija, odnosno nemogućnost supostojanja i jednoj i drugog, a to je nešto na čemu radimo i na čemu se treba raditi jer je to jedini način da institucije krenu nuditi nešto drugačije i zanimljivo. To na kraju dana i jest kazalište. Zanimljivo mi je promatrati kako rade institucije u odnosu na nezavisnu scenu i koja je to vrsta suodnosa kad se dogodi ili susretne. A što se tiče mog trans identiteta, znao sam čuti rečenice poput "to su one pederske drame" ili nešto slično, odnosno da se sav moj rad promatra kroz identitetarnu logiku, a ne kroz vrednovanje stila, forme i drugih bitnijih stvari u tekstu od samog identiteta autora ili lika.
Kako je izgledalo vaše studiranje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koja se zadnjih mjeseci nalazi pod povećalom javnosti uglavnom zbog skandala?
Moje studiranje na ADU je najljepše razdoblje mog života. Ondje sam dobio sve započetosti koje su mi bile potrebne za razvijanje umjetničkog rada, ali i identiteta. Mislim da je veliki znak to da sam se autao baš u trenutku studiranja i tamo sam crpio svu podršku. Naravno, govorim o Odsjeku dramaturgije, kolegama s faksa i nekim pojedincima s drugih odsjeka. Susret s fakultetom za mene je bio šok, ali iz klasne pozicije i zahvaljujući profesorima i profesoricama s odsjeka to me osnažilo i dalo mi je motivaciju za istraživanje te pozicije unutar teorije i kreativnih praksi. Izgubljenost su učinili plodnim tlom za istraživanje i ponudili mi literaturu, podršku i mentorstvo kakvo ne bih nigdje drugdje dobio. Gore sam govorio o supostojanju institucija i nezavisne scene, a upravo tako promatram i ADU, kad promatram Odsjek dramaturgije, zanimljivo mi je vidjeti kako jedan takav odsjek može supostojati s drugim odsjecima na kojima su dobar pedagoški rad, podrška i kvalitetno mentorstvo samo ideja na papiru. Nadam se da će se i drugi odsjeci ugledati na onaj koji je meni život učinio ljepšim.
Sjećam vas se iz tog perioda, imali ste vrlo jak kvartovski, pa i klasni identitet koji se prelio i na vaše drame. Koliko vas je taj period odrastanja na zagrebačkim ulicama obilježio?
To me najsnažnije obilježilo. Godine koje sam proveo na kvartu su godine u kojima učimo određene društvene norme, klasne perspektive ulice, odnosa među ljudima i dopuštene, odnosno zabranjene stvari u tim odnosima. Mene je zaista ulica odgojila i to mi danas puno znači. Držim se određenih kodeksa koje sam tad naučio i čini mi se da su me upravo te situacije naučile da smo svi jednaki u snovima, željama i ljubavi bez obzira na klasne mogućnosti i druge identitete koji su nam predodređeni životnim okolnostima. Koliko god kvart i djelovanje na ulici izvana izgledalo kao romantizacija nasilja, radi se o suprotnosti, o ljubavi u kojoj klinci i odrasli žive i koji su ovdje jedni za druge bez obzira na sve drugo u životu. Podrška na ulici najsnažnija je podrška, dolazi iz srca, iz onog nematerijalnog, iz prisustva i zajedničkog bivanja bez obzira na sve drugo. Ima u tome nečeg čistog, dječjeg, iskrenog. U malim zajednicama, odnosno na kvartu, svi smo zajedno i nije važan identitet osobe, politički stavovi ili druge odrednice koje nas u drugim enklavama dijele i to mi se najviše sviđa. Uvijek male zajednice promatramo kao zatvorena društva, a zapravo su najotvorenije iz te perspektive. I to mi je ostalo, čovjeka promatrati kao čovjeka, a ne kroz ono od čega je njegov identitet sačinjen i tome se uvijek vraćam kad se udaljim od takvog promišljanja društva. Hvala kvartu na tome.
Prošloga tjedna dobili ste nagradu Marin Držić za dramski tekst "Tuđe topline". Po čemu se on razlikuje od vaših dosadašnjih radova?
Za početak, ne osjećam da je tekst gotov i promišljam poziciju lika, a druge drame često kad završim mislim da su gotove u tom formatu, odnosno puštam ih dalje. Osim toga, u ovoj se drami ne bavim traumama, već lik zaista proživljava svoju izgubljenost, traganja i suočavanje. To je nešto što sam naučio na terapiji na koju odlazim godinama i mislim da je to temelj samog teksta, sada i ovdje. Blizu sam tridesetoj pa se i sam bavim egzistencijalizmom, odnosno smislom života, a tako sam pristupio i pisanju ovog teksta, pokušao sam spoznati neke stvari s kojima se suočavam i koje trenutačno promišljam. Također, pisao sam strejt ljubavnu dramu, to je za mene velika stvar.
Za kraj, gdje ćemo gledati Espija u budućnosti? Kako je zamišljate?
Ne zamišljam, pokušavam biti u ovdje i sada, to mi je novi moment.