U petak 8. ožujka otvaraju se 17. po redu Gumbekovi dani predstavom “Dvosjed za troje” Ivana-Gorana Viteza. A zatim će ta popularna kazališna manifestacija sve do 25. ožujka ugostiti još petnaest predstava iz svih krajeva Hrvatske, kao i jednu koja u Zagreb stiže iz beogradskog Pozorišta Prizor – “Muškarac u sendviču” Rade Vukotića.
Pred 17. Gumbekove dane i u očekivanju velike 50. godišnjice koju će njegovi Histrioni proslaviti iduće godine, razgovarali smo s glumcem, redateljem i utemeljiteljem Glumačke družine Histrion Zlatkom Vitezom.
Čime otvarate ovogodišnji program festivala?
Gumbekove dane otvaramo komedijom Roberta Shearmana “Dvosjed za troje”. Nju je režirao moj nećak Ivan-Goran Vitez, koji je ujedno i preveo taj tekst, a u predstavi glume Dunja Fajdić i Marko Hergešić.
Sa svojim Ivanom-Goranom nećakom imate jednu dugu i lijepu suradnju...
On je u Histrionima od svoje pete godine! On je već 1980. godine igrao jednu malu ulogicu u Shakespeareovoj “Oluji” koju sam ja postavljao, pa je onda igrao u “U očekivanju Godota” i tako dalje, i tako dalje. I u filmovima je igrao te se odlučio i na filmsku režiju. A posljednje dvije godine moj je umjetnički savjetnik – jer sam ja na odlasku. Dogodine Histrion slavi pedesetu obljetnicu svoga postojanja, dakle 49 godina ja već vodim glumačku družinu Histrion. Bilo bi vrijeme da to predam i nekom drugom uz veliku pedesetu obljetnicu, a odlučio sam se za Ivana-Gorana, koji je i redatelj i prevoditelj i pisac... Ovo mu je već i peta-šesta režija u Histrionskom domu, bavi se i organizacijskim poslovima, odnosima s javnošću. Tako da nije početnik i odlično se snalazi.
Žao mi je čuti da odlazite – no hoćete li ipak ostati vezani uz Histrione i što ćete raditi u “mirovini”?
Naravno, tu sam i bit ću tu, ali Ivan-Goran preuzima poslove koje sam do sada radio. Ja ću njemu tako iduće godine biti savjetnik! A u mirovini sam već jako dugo. Kao sabornik sam s 55. godina imao tu povlasticu i ja je maksimalno koristim (smijeh). Znači, za dvije godine bit će 20 godina otkako sam umirovljen. No, što se Histriona tiče, vodim, radim, igram. Nekidan sam ponovno igrao “Arsen i Vitez ili što je glumac bez slobode”, tako da sam još uvijek aktivan i na pozornici tu i tamo – na užas svoje supruge, jer imao sam četiri teške operacije prije dvije godine. Jedva sam to preživio, ali Bog me još nije htio uzeti sebi. Rekao je: “Još se ti muči dolje s tim groznim Hrvatima i Hrvaticama.” Očajan sam, očajan!
Pred ovu veliku obljetnicu 50 godina Histriona, zanima me čega se najradije sjećate?
Bilo je tu svega i svačega. Doživljavali smo i velike uspjehe i politička šikaniranja, jer bili smo u Jugoslaviji zapravo jedino pravo političko kazalište. Zato smo često bili pod paskom takozvanih kritičara ili policajaca duha. Nismo imali gdje ni igrati, makar su naše predstave osvajale i najveće nagrade u Jugoslaviji kao Zlatnu masku, recimo 1976. godine na festivalu u Sarajevu... Ali da ne govorim o ružnim stvarima, sjećam se ja i lijepih stvari. Recimo, naša predstava Krležijada iz 1993. godine osvojila je čak nekih 13-14 najprestižnijih nagrada u hrvatskom glumištu. Ja sam silno ponosan da sam te godine dobio i nagradu fonda Miroslav Krleža, kada je predsjednik žirija bio moj profesor s Akademije Ranko Marinković, a u žiriju je bio i akademik Nedjeljko Fabrio. To su takva imena koja su meni dodijelila nagradu. Usporedite to s ovim današnjima pa recite.
Kad smo već kod današnjih i novih generacija, sad kada više nema “policije duha”, kako stoji politički teatar kod nas?
Gledajte, ja sam bio član Ustavne komisije 1990. Jedan od članaka tog našeg hrvatskog Ustava je da nema više zabrane ni cenzure u hrvatskom društvu. Prema tome, danas se može sve. Možete raditi što god hoćete. Svejedno se nekim redateljima govori kako su jako hrabri. U čemu su to hrabri? Danas je sve dozvoljeno. Jedino je pitanje imaš li za svoj proizvod publiku ili nemaš. To je danas jedini kriterij. Histrioni imaju svoju vjernu publiku i nakon 50 godina. Prema tome, ja sam zadovoljan.
Da se vratimo na ovogodišnje Gumbekove dane... Što nam možete otkriti o programu?
Ima tu sjajnih predstava. Ne želim nijednu posebno izdvajati, jer one su ipak u konkurenciji za nagrade pa da ne bi ispalo da za nekoga posebno navijam. Ali konkurencija će stvarno biti žestoka. To su sve redom sjajni glumci, sjajne predstave, sjajan kabaret i sjajne komedije. Kako je kazao Bertolt Brecht: “Kazalište mora djelovati odgojno i zabavno.” To i mi u Histrionskom domu nastojimo, i s predstavama koje produciramo i onima koje dolaze na gostovanja te zato pozivamo našu publiku da dođe u što većem broju. No nije teško napraviti odabir za Gumbekove dane. Stvarno ima odličnih predstava. Prije 17 godina, kad sam započinjao Gumbekove dane, neki su dušobrižnici sumnjali hoće li festival izdržati, hoće li svake godine biti dosta predstava. Ima ih, hvala Bogu. Žao mi je što zbog financija ne možemo dovoditi i međunarodne kabarete, čak ne mogu ni iz Slovenije dovesti neke kabaretske točke koje bih htio, jer su jednostavno preskupi. Znate onu čuvenu – koliko para, toliko muzike. Ali strašno mi je žao, ima i sjajnih kabareta iz Njemačke, Austrije, Gruzije... Ali ova dvorana to jednostavno ne može financijski pokriti. Činjenica jest da je naš narod osiromašen i ono čega se prvog odriče, to je, nažalost, kultura.
