Uvod u feljton: 35 godina otkako je punk prepolovio povijest rocka

Nedavno mi je jedan mladi bend poslao recenzentski primjerak svoga albuma – vrijedno ih je istaknuti, riječ je o bendu S3NGS i albumu „Moderno trijezan“ – s porukom u kojoj je stajalo nekoliko rečenica o njima. Između ostaloga, pisalo je da sviraju „suvremeni rock“. Album je bilo zanimljivo čuti, ali i shvatiti da bi se to što današnji klinci smatraju „suvremenim rockom“ prije trideset godina mirne duše nazivalo punkom (premda svakako nisu prototip punk benda).

Trideset pet godina nakon pojave punka svijet definitivno više nije isti. Punk se uvukao u baš sve pore umjetničkog života, pa i u razne slojeve društvenog života, do te mjere da više nismo uvijek ni svjesni da je riječ o punku. Punk je prisutan u glazbi, to smo već zaključili: naći ćete ga kod U2, Nirvane, Green Daya, White Stripesa, Radioheada, Lily Allen, o Nicku Caveu i Red Hot Chilli Peppersu da ne govorimo, kao i kod mnogih drugih izvođača iz vremena u kojima su se žanrovi koje sviraju već počeli krstiti nekim drugim imenima (npr. grunge, noise-rock, college-rock, pa i brit-pop u nekim slučajevima, ako ćemo pravo; pokazivanje dupeta Pulpova Jarvisa Cockera Michaelu Jacksonu 1996. na dodjeli Brit awardsa arhetipski je punkerski model ponašanja). Čak ga ima i u heavy metalu koji bi puristički povijesno gledano trebao pripadati nekoj suprotstavljenoj strani (pozdrav Lemmyju i Motorheadu).

Punka ima u dizajnu, u modi ga ne morate tražiti na revijama Viviene Westwood, zapuhivat će vas već iz izloga obližnje Zare i New Yorkera, ima ga u književnosti, blogovi su pravi nepatvoreni punk, na TV-u je svakodnevno vidljiv u suvremenoj montažerskoj dinamici i serijama poput „South Parka“, na filmu ga vidimo u radovima Jima Jarmuscha i drugih neovisnih filmaša. Međutim, neke od svojih definitornih odlika punk nikada nije izgubio, pa čak i kada je postao dio mainstreama: sirova energija, žestina, buntovnost, izvrdavanje svih tipova klasičnih obrazaca, provokativnost... A najvažnija je možda definitorna komponenta ta da punk gubi doticaj s ulicom, da punk nikada ni na koji način i ni u kojoj situaciji ne može biti elitizam. No, danas punk ikonografija ispunjava otmjene salone i vile, poput rimske Ville Medici, nekoć doma rimske aristokracije, u kojoj ovih dana održava velika izložba punkerske umjetnosti nastale u razdoblju od 1976. do 1980. godine.

U pojmovniku punka temeljna je 1977., to je godina kada Sex Pistols i The Clash objavljuju svoje debi albume nakon kojih više ništa neće biti isto, no stvari su se već debelo počele kuhati godinu dana ranije na američkoj strani s prvim albumima Ramonesa i Patti Smith (“Horses” je zapravo objavljen u prosincu 1975., ali je tijekom ‘76. radio svoje), zajedno s ostatkom scene legendarnog CBGB-a, a s britanske strane kreću prvi nastupi i paket-turneje Pistolsa, The Clash, Buzzcocksa, The Damned (koji u listopadu izdaju singl “New Rose” koju neki smatraju prvom punk pločom u povijesti)...

Rušenju svih dotadašnjih vrijednosti u glazbi i društvu, u prvim se danima, osobito u Britaniji, išlo neselektivno. U nastupnom singlu "1977.“ The Clash pjevaju „no Elvis, no Beatles, no Rolling Stones“, što će ubrzo članovi benda u intervjuu demantirati kao svoje stvarni stav (naravno da su iza scene bili fanovi svih spominjanih izvođača). Raskid sa svim dotadašnjim vrijednostima bio je u toj fazi imperativ zbog čega su Buldožeri na jednom nastupu definirali punk (a pokojni Darko Glavan to je kasnije preuzeo u naslovu svoje maestralne knjige o punku) kao: Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike.

Iz primjera Clasha već se vidi da je rušilačko-napadački stav bio uvelike promotivne prirode, način šokiranja okoline, pri čemu je spiritus movens cijele stvari Malcolm McLaren zaslužio trenutačne doktorske titule Oxforda i Cambridgea iz vještine PR-iranja. Ali neka rušenja nisu bila bez osnova.

U glazbi je bilo punkera i prije nego je skovan termin punk. Različiti ljudi na te stvari vjerojatno gledaju drukčije, ali rečenica koju John Lennon odbrusi starom ratnom veteranu u „A Hard Day’s Night“ („dosta tih vaših priča o tome kako ste se borili“) pravi je punk. Kao i njegova izjava prije nastupa Beatlesa 1965. pred kraljevskom obitelji i britanskom artiskotrakcijom: “Plješćite nam ili zveckajte svojim nakitom.”

Zapravo, punkeri su imali puno dodirnih točaka s buntovnicima šezdesetih. Unatoč antagonizmu između hipija i punkera, razlika je među njima mnogo puta bila jedino u duljini kose, o odjeći i tome što su prvi vikali “ljubav”, a drugi “uništi”. No, tako stoje stvari kada se na glazbu gleda šire društveno. U užem smislu, početak sedamdesetih godina, razdoblje kada su gitarske solaže i klavijaturski pasaži sympho i tzv. prog-rockera mogli potrajati dulje od pet pjesama Ramonesa, doista je bio vrijeme koje je tražilo novu krv. I punk je, kako je to lijepo formulirao kritičar Greil Marcus, prepolovio priču o rock’n’rollu u dva dijela.

(Nastavke feljtona čitajte od utorka 1. ožujka do petka 4. ožujka u Večernjem listu)