Debitantski film Jurja Lerotića "Sigurno mjesto", hrvatski kandidat za 95. nagradu Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma, nakon trijumfa u Sarajevu i Locarnu sutra ima hrvatsku premijeru na Zagreb Film Festivalu. I režiju i scenarij potpisuje Juraj Lerotić, koji je i glavni glumac u filmu, a uz njega glume Goran Marković te Snježana Sinovčić Šiškov. Posrijedi je majstorski režiran i emocionalno razoran film koji se temelji na autorovu osobnom iskustvu, a govori o očajničkom pokušaju spašavanja suicidalnog brata, iako je otpočetka jasno da su ti pokušaji osuđeni na propast.
Mnogi gledatelji prvi su se put susreli s vašim radom na ZFF-u 2010. godine, kada smo se svi oduševili filmom "Onda vidim Tanju". Radili ste ga s pokojnim bratom, kako pamtite taj period?
Pamtim ga po opuštenosti, iako je zapravo bilo naporno. Specifičnost tog snimanja bila je u tome da smo brat i ja bili, izuzevši tri scene koje su bile produkcijski zahtjevnije, cijelo vrijeme sami na snimanju. Mladi glumci, mi i golem set objektiva. Scenografske i kostimografske odluke donijeli smo prije, ton nismo snimali, a odlučili smo sve raditi s prirodnom rasvjetom tako da smo samo morali poštovati put sunca. Često bismo došli na lokaciju, zaključili da bi za tu scenu bilo bolje da je npr. još malo oblačnije vrijeme i vratili se kući. Kada ne bismo bili zadovoljni snimljenom scenom, ponovili bismo je sutradan. Tako da nakon što smo završili snimanje, nisam mogao reći ono uobičajeno: "Nedostajala su mi još dva dana snimanja." Radili smo dok nismo došli do nekih svojih limita. To je zanimljivo, obično nemate to iskustvo – da imate dovoljno vremena, ali jednostavno u tom trenutku ne znate bolje ili drukčije.
Dvanaest godina poslije na isti se festival vraćate filmom o vlastitoj obiteljskoj tragediji. To će ujedno biti i njegova hrvatska premijera. Kako se s tim u vezi osjećate?
Zanimljive su mi bile reakcije znanaca. Susreli bi me na ulici i rekli: "Ne znam kako da to kažem... čestitam ti, ako se to tako može reći." Sličan odnos i ja imam prema tom filmu pa i premijeri. Drago mi je da smo uspjeli napraviti nešto što ljude zanima. S druge strane, naravno da bih radije da se film nikada nije dogodio. Da sam s bratom napravio film o nečemu sasvim drugom. Tu dihotomiju osjećam manje-više stalno.
Kako su članovi vaše obitelji reagirali na ideju o snimanju filma? Jesu li ga vidjeli?
Moja obitelj ne može taj film gledati kao film. Oni su prije svega, rekao bih, sretni da sam završio film takoreći živ i zdrav. Moja majka film doživljava i kao vrstu građanskog angažmana, kao kanal za niz važnih tema o kojima se inače ne govori. Film nisam radio isključivo iz te pobude i pokušao sam izbjeći zamke takvog pristupa. Međutim, nisam htio ostati ni potpuno apolitičan. Film među ostalim zrcali manjkavosti sustava.
U Locarnu i Sarajevu dobili ste doista velike nagrade, jeste li to očekivali? Kako je festivalska publika do sada reagirala na film?
Nekim je ljudima to iznimno uznemirujući film, neki u filmu vide kritiku sustava, a nekima je to prije svega ljubavni film. Zanimljiv mi je taj raspon. Izgleda da za gledatelje u filmu postoji istovremeno i strašan problem i neka vrsta utočišta.
Posebno je zanimljivo da ste u Sarajevu dobili i nagradu za najboljeg glumca. Možete li objasniti kako je došlo do toga da stanete pred kameru?
Dugo sam tražio glumca koji bi odigrao starijeg brata, ali nikako nisam bio siguran da je odabir dobar. To je očito bila neka moja slijepa pjega. Vjerojatno mi je iskustvo tog lika toliko blisko da nisam mogao prihvatiti tuđu interpretaciju. Casting smo radili tako da sam uglavnom bio sam s glumcima i vraćao im replike. Neke od tih snimaka komentirao sam sa suradnicima i oni su me potaknuli da na probama snimim direktnije sebe. Nagovarali su me prijatelji Nevenka Sablić i Saša Ban (autori "Betonskih spavača") te Lana i Boris T. Matić, producenti s kojima sam počeo rad na filmu. Tako da je odluka da glumim došla iz procesa, a ne iz koncepta. Činjenica da ja glumim vjerojatno dodaje filmu još jednu dimenziju, ali tu odluku nisam lako donio.
Na koncu ste imali tri ključne uloge – scenarista, redatelja i glavnog glumca. Kako se to odrazilo na kreativni proces?
Jako puno smo probali. Glumački smo većinu scena na probama doveli do točke da ih samo još treba snimiti. Imali smo tu sigurnost koja zapravo dopušta da se na setu, uslijed sinergije svih sektora, dogodi još neki dodatni moment koji ne možeš napisati ili izmisliti. Velik broj scena probali smo i na lokacijama, čak ih i snimili. Radilo se zapravo o tome da lociramo zamke i otegotne okolnosti konstelacije koju ste naveli. Ali, sve u svemu, nema tu neke velike mistike, treba se samo dobro pripremiti.
Kako ste birali ostatak glumačke ekipe, a pogotovo Gorana Markovića, koji glumi vašeg brata?
U filmu ima jako puno uloga koje su važne, ali su, banalno rečeno, male. Potrudili smo se za te uloge pronaći odlične, ali u medijskom prostoru manje vidljive glumce. Htio sam i gledatelja suočiti s licima koja nije vidio, da na neki način kao likovi u filmu upadne u taj vrtlog nepoznatih lica, energija i gesti koje treba dešifrirati. Kod Gorana Markovića intuicija me prevarila. Bio sam prilično siguran da on ne odgovara ulozi. Probali smo naprosto tako – jer se njemu probalo, a ja nisam mogao mirovati. Brzo sam uvidio da Goran jako dobro odgovara ulozi i koncentrirao se u nastavku castinga samo na rad s njime.
U Sarajevu su glumci komentirali kako ste im u višemjesečnom procesu castinga, što je i samo po sebi neobično za hrvatski film, davali mrvicu po mrvicu priče, ali ne i cijeli scenarij. Možete li objasniti takav pristup?
Budući da je scenarij zasnovan na mom osobnom iskustvu, teško mi je bilo dijeliti ga, dati ga nepoznatim ljudima na čitanje, koliko god to apsurdno zvučalo jer to je scenarij za film koji će na kraju svi moći vidjeti. Zbog te nelagode na početku sam glumcima davao samo po jednu scenu. Nije tu bilo neke svjesne manipulacije ili taktike. Ne vjerujem u taj način rada. Čim bismo se malo bolje upoznali i shvatili da naše probe imaju smisla, dao sam glumcima scenarij. Sve je u tom procesu bilo jako transparentno, rekao bih. Zajedno smo gledali snimljene probe i komentirali ih. Tako je bilo i na snimanju. Mislim da je naš proces počivao prije svega na iskrenosti i otvorenosti, a ne na nekom mom neobičnom ili posebnom pristupu.
Nažalost, mnogi su ljudi, uključujući mene, u vašem filmu prepoznali neke vlastite obiteljske tragedije kojima je kumovao naš zdravstveni sustav. Mislite li da za javno zdravstvo u Hrvatskoj još ima nade?
Na to pitanje mi je jako teško odgovoriti jer se time nisam sustavno bavio. Imam samo svoje iskustvo, koje nije pozitivno. Ljudi su nakon takvih tragedija iz razumljivih razloga demoralizirani i zapravo nemaju želje ni snage razriješiti te situacije. Razriješiti u smislu inzistirati na tome da se utvrdi je li sustav zakazao. Dodatni je problem što je građanski angažman u ovom društvu u dječjim cipelama i na njega se uglavnom gleda ili negativno (npr. da udruge civilnog društva samo troše javni novac) ili kao na oblik simpatičnog čudaštva. Zbog toga vjerojatno nema ni te prakse kao ni podrške potrebne da se uhvatimo u koštac s onim što u sustavu ne funkcionira.
Za kraj, kada film dolazi u kina i kakvom se efektu nadate?
Domino-efektu! Šalim se. Zanima me kako će ljudi reagirati na film, kako će film doživjeti. Naporno je nadati se. Pokušali smo napraviti taj film kako smo najbolje znali i sad više ništa ne ovisi o nama. Film od 3. studenoga igra u svim hrvatskim kinima.