Najnoviji film redatelja Danisa Tanovića, komična drama “Nakon ljeta”, ovih dana igra u hrvatskim kinima, a upravo je, stigle su vijesti, postao bosanskohercegovački kandidat za nagradu Oscar. Glavnu junakinju Maju, tajnu izvanbračnu kći nedavno preminulog, imućnog kapetana s malog jadranskog otoka, tumači sjajna Anja Matković, ujedno i koscenaristica filma. Nasuprot njoj, ulogu Saše, povratnika iz Amerike i njezina partnera u zamršenoj ljetnoj romansi igra pak Uliks Fehmiu.
Sin glumačkih velikana ovih prostora, Branke Petrić Fehmiu i Bekima Fehmiua, i Uliks, baš poput svog lika, već godinama sa suprugom, također poznatom glumicom Snežanom Bogdanović, živi i radi u Americi, gdje su pokrenuli iznimno uspješan pekarski biznis, no svaku priliku koriste kako bi se vratili u rodne krajeve. S Uliksom Fehmiuom razgovarali smo o glumi, životu u svijetu koji se rapidno mijenja, obiteljskom nasljeđu, ali i sličnostima između stvaranja umjetnosti i izrade kruha.
Film “Nakon ljeta” u cijelosti je sniman na otoku Prviću. Kakvo je to bilo iskustvo?
Snimanje na Prviću bilo je divno. Novca nije bilo suviše, naprotiv, bilo ga je malo, a ipak je nekako trebalo snimiti taj film i da sve ima smisla. Redatelj Danis Tanović i direktor fotografije Miloš Jaćimović stigli su na lokaciju prije nas, odmah nakon Sarajevo Film Festivala, a mi ostali došli smo početkom rujna i snimanje smo završili sredinom listopada. Vrijeme je bilo apsolutno spektakularno, sjećam se da sam se u moru zadnji put okupao još 12. listopada. Božanstveno nam je bilo. Svi su mještani bili beskrajno ljubazni prema nama, s obzirom na to da smo skoro dva mjeseca proveli na njihovu otoku, s nekima smo postali i prijatelji.
Igrate Sašu, svojevrsnog povratnika na otok koji je velik dio života proživio u Americi. Jesu li biografske sličnosti slučajne ili namjerne? Kako vas je pronašla ta uloga?
S Danisom se poznajem dugo, prijatelji smo, volim što radi i nemoguće su okolnosti pod kojima će meni od Danisa doći ponuda, a da je ja odbijem! Znao sam da već neko vrijeme s Anjom radi na ovom projektu, da nešto spremaju zajedno, ali nisam znao točno o čemu se radi. U jednom trenutku, čuo sam se s Danisom, koji mi je rekao da imaju problema u nalaženju glavnog glumca. I to je bilo to. Koliko sam čuo, scenarij je prošao nekoliko verzija, a lik koji sam na kraju ja tumačio originalno je trebao biti stranac, pa je nakon što sam se pridružio ekipi on postao povratnik iz Amerike. Bitno je samo bilo da nije s otoka, da je netko tko ustvari ne pripada tom okružju. To što mu je biografija postala donekle slična mojoj bila je samo olakotna okolnost.
Neobično mi je bilo primijetiti da vašeg lika nazivaju glavnim negativcem. Ja ga uopće takvim nisam doživjela.
Mislim da smo odavno izišli iz formi gdje su likovi ili crni ili bijeli. Meni su oduvijek bili najzanimljiviji likovi koji su sivi, koji sliče na ljude od krvi i mesa. Tako da ja svoj lik ne doživljavam suviše negativnim. Naravno, svaki glumac mora braniti svoj lik! No, razumijem zašto ga ljudi možda takvim doživljavaju. Imamo taj kliše muškarca u srednjim godinama koji je malo dezorijentiran, zbunjen. Možda su gledatelji željeli da bude hrabriji. Ali nije ovo psihološka drama, niti se film bavi njime. On se bavi Majom, junakinjom našeg filma koja dolazi na otok, i njezinu priču pratimo. Moj je lik bitan samo kao, kako bi se reklo, pokretač ili pomagač njezine priče.
Je li vam, kao glumcu, lakše uživjeti se u lik s kojim imate dodirnih točaka?
Naravno, to uvijek donekle olakša proces. Glumci najviše vole uloge koje su različite od njih, ali opet, kada vam se ponudi neka uloga, bez obzira na to koliko je lik različit od vas, morate ipak s njim pronaći neki zajednički nazivnik, tragati za zrnom istine za koje se nadate da ćete ga naći u tom procesu. Mislim da glumac ne treba raditi baš sve što što mu dođe. Meni su znali doći poslovi koji su bili zanimljivi, ali za koje sam smatrao da nisam dobar odabir, iako je možda sam redatelj mislio da jesam. Ne mislim da sam ikad pristao na nešto i potpuno promašio, ali bilo je uloga koje mi nisu sjele do kraja. No, smatram da su i negativna iskustva važna i potrebna. Ti neki biografski elementi koje su mom liku dali scenaristi Anja i Nikola imali su svoju svrhu – da služe priči i likovima na osnovi kojih će ta priča biti ispričana, da oni postanu živi i dobiju svoju treću dimenziju.
Sjetili ste me sada na onu slavnu rečenicu koju je Laurence Olivier izrekao Dustinu Hoffmanu, koji se, kao metodski glumac, dovodio do granica: “Dragi moj, zašto samo ne pokušaš – glumiti?”
Ja sam negdje između Laurencea i Dustina! No, fantastično iskustvo bilo mi je slušati, a tome sigurno ima već deset godina, Javiera Bardema kako govori o radu na filmu “Biutiful” Alejandra Gonzáleza Iñárritua. Bio sam na projekciji tog filma u New Yorku za članove američkog udruženja Screen Actors Guild, a nakon toga dobili smo priliku, kao kolege glumci, Bardemu postavljati pitanja. Šest mjeseci spremao se za tu ulogu. Bez obzira na to što si Javier Bardem, raditi s redateljem kao što je Iñárritu itekako puno znači i bilo mu je jako stalo do toga. Šest mjeseci gotovo pa nije izlazio iz lika, a tumačio je Uxbala, uličnog prodavača krivotvorene robe u čijem podrumu boravi dvadesetak ilegalnih imigranata. U jednom trenutku u filmu on kupuje, naravno jeftino i od preprodavača, plinske grijalice za taj podrum. Međutim, dođe do kvara, plin počne curiti i tijekom noći svi se podave, uključujući i jednu mladu djevojku i njezinu bebu. Uxbal ulazi, nalazi ih mrtve, i to njegovom krivicom.
Kako se glumac, pitao se Bardem, može pripremiti na snimanje takve scene, da iznese nešto što sliči na neku istinu, a što nikada ni blizu nije doživio? Kada je došlo vrijeme za snimanje, najprije se osamio na neko vrijeme, a zatim je, ulazeći u sobu, sasvim neplanirano – jer to nije bilo u scenariju – prišao toj mladoj mrtvoj djevojci, odnosno glumici, kleknuo kraj nje i podignuo je u rukama. U tom je trenutku slomio dva kralješka. Snimanje je stalo, Javier Bardem završio je u bolnici i šest mjeseci morao je provesti u koritu. Pouka ove priče, i ono što nam je Javier Bardem rekao na kraju, jest: “Dragi kolege, ovo je najdivniji posao na svijetu, ali ipak je to samo zanat. To je samo gluma.” Gluma, a pogotovo izrada filma, iznimno je kontroliran proces. Ne može biti dalje od istine. A onda kada se uspostave sve te precizne granice, u tom kratkom prozoru, ako se dogodi neka mala istina, eto, tu je naša mogućnost za kreaciju.
Budući da ste i sami član američkog SAG-a, kako gledate na nedavni golemi štrajk koji je paralizirao industriju, a sada je već gotovo pa zaboravljen?
Potpisan je neki sporazum i zasad se sve čini u redu, ali mislim da nitko od nas nije do kraja svjestan transformacije iz realnog svijeta u kojem smo živjeli do prije nekoliko desetljeća u digitalni univerzum u kojem sve više živimo. Nažalost, mislim da tu nema povratka. Način na koji će se dogoditi prijelaz u taj novi univerzum odrazit će se i na naše živote. To je jednostavno najvidljivije u toj industriji, nazovimo je industrijom zabave, vrlo brzo stiže i agresivno napreduje. Mi ćemo se tome prilagoditi, ali ne znamo kakve će posljedice imati. Što to radi s našom psihom? Još gore, s psihom naše djece? De facto postajemo programirani na potpuno drugačiji način nego što smo bili do prije petnaest-dvadeset godina. Točno se sjećam trenutka kada je naša kći imala 10 ili 11 godina, supruga i ja ulazimo u našu dnevnu sobu, a ona sjedi s prijateljicama, svaka je na svom laptopu i sve šute. Pitali smo ih što rade, a one su nam odgovorile: “Pričamo.” Jasno je bilo da počinje neki novi svijet.
Kad smo kod toga, i vaša je kći krenula filmskim putem, ali bavi se režijom. Pa ovo je već prava umjetnička dinastija.
Joj, ne bih to baš tako nazvao! To je neka potreba za umjetnošću od koje nikako da se odustane. A s druge strane, toliko muke i bola! Ona ima tu potrebu komentirati svijet oko sebe, a to je također, čini mi se, dio odrastanja njezine generacije. Tada ipak još nije bilo mobitela, ali odrasla je s malom digitalnom kamerom u ruci i stalno je voljela nešto tom kamerom bilježiti. Hrabra je i nema problem baviti se ovim poslom koji vrlo često, pogotovo ako želiš biti autor, zna biti usamljenički, od onog trenutka kad vam nešto padne na pamet do trenutka kada ‘porodite’ to na komadu papira. A onda se još treba dogoditi neko čudo pa da na kraju ono što ste napisali postane film i ugleda svjetlo dana. Da, kći se bavi režijom, snimila je i svoj prvi kratki film koji je bio na Tribeca Film Festivalu, a sad je u fazi financiranja svog prvog dugometražnog filma.
Podržavate li je u tome? Koliko znam, vaš se otac protivio tome da i vi postanete glumac.
Nije on bio protiv glume kao zanimanja. Upozoravao me zbog toga što je znao da kao glumac nemate kontrolu nad svojim poslom. Rekao mi je da, ako se već želim baviti umjetnošću, to radim tako da ja imam kontrolu i bavim se, primjerice, režijom. No, meni je to tada bilo dosadno. Naravno da sam itekako bio u krivu i volio bih da sam ga poslušao. Kod naše kćeri to je naprosto tako, moralo je biti. Kada je gledam, vidim nekoga tko ima stav, mišljenje i potrebu postavljati pitanja.
Da možete sve napraviti ispočetka, biste li nešto napravili drugačije?
Nema ponovno. No, na kraju krajeva moja supruga i ja krenuli smo u producentske vode, a u kinima trenutno igra film Rajka Grlića “Svemu dođe kraj” na kojem smo koproducenti. Uzbudljiv mi je taj crossover između glumca i producenta. Možda će se nekad stvoriti okolnosti da nešto i režiram, ali možda i neće, vidjet ćemo.
Već ste dugo u Americi, ali profesionalno ste ipak puno više vezani za ove prostore?
Da, ali to je dio evolucije koja ima veze s našim glumačkim procesom. Mi smo otišli kao glumci i zašutjeli kao glumci, zbog svega što se događalo devedesetih. Kad su ratovi konačno prestali, režim se u Srbiji promijenio, mi smo ponovno krenuli razmišljati o glumi. Nikada nismo ni odustali od toga, ali s druge strane nikada nismo ni stvarno ozbiljno pokušavali baviti se glumom u Americi, zato što nam je bilo jasno da nas limitira jezik. Jezična limitiranost nije nikakav hendikep za ostalih 99% poslova, ali velika je to nepravda za onoga tko se želi baviti glumom, jer ne radi se o razumijevanju jezika, već o vašoj sposobnosti da svladate jezik i zvučite kao netko tko je cijeli život tu proveo. Gotovo pa nemoguće. Zato je naš fokus, na početku promjena na ovih prostorima, bio da se ponovno bavimo glumom na svojim materinskim jezicima.
Naletjela sam na jedan vaš davni intervju, iz 1993. godine. Pitali su vas koliko vam gluma pomaže da preživite ovo vrijeme, a vi ste odgovorili: “Užasno. Da nema glume, toga čime se bavim, ja sigurno ne bih bio ovdje.” Kasnije te godine otišli ste za Ameriku. Što vas je na kraju gurnulo prema toj odluci?
Potječem iz mješovite obitelji. Otac mi je Albanac s Kosova, a majka hrvatsko-srpska kombinacija. Odrastao sam u kući s dvoje umjetnika, a umjetnici općenito imaju osjetljivije mjerače za neke moralne, duhovne, društvene potrese. U našoj se kući sve to što će dovesti do ratova i raspada Jugoslavije osjećalo mnogo ranije. Moj je otac to predvidio. Imam njegova pisma iz 1987. godine, dok sam bio u vojsci, u kojima mi piše: “Zar je moguće da ljudi ne vide što dolazi?”
Bekim je vjerovao u dvije stvari. Vjerovao je u svoju profesiju, u to da umjetnost može čovjeku pomoći i učiniti ga boljim i vjerovao je u Jugoslaviju. Ne kao državu, nego ideju i razne vrijednosti na kojima je ona kao društvo bila koncipirana. Zbog te svoje specifične preosjetljivosti, kada se sve počelo urušavati, osjećao se u tom trenutku izdanim od profesije kojoj je posvetio cijeli život i koja više za njega nije imala smisla. Zato je ‘87. odlučio da ovdje više neće raditi, izašao je iz predstave koju je tada radio u Beogradu, dao intervju u Politici i time se javno oprostio od glume.
S druge strane, imate moju majku Branku, za koju je to što sam i ja rekao te 1993. godine bila potpuna istina. Njoj je kazalište spasilo život, a posljedično možda i Bekimu, koji je na neki način živio kroz nju. Ona je nastavila svih tih najstrašnijih godina živjeti taj svoj teatarski život i bila mu je poput slamčice za zrak.
Ja sam pak upravo u tom razdoblju stasao. Bio sam toliko željan, uzbuđen zbog toga što ću probati baviti se tim poslom. Sva sreća, primljen sam na Akademiju iz prvog pokušaja, kod fantastičnog profesora, s fantastičnim kolegama. Vrlo sam brzo krenuo raditi u svim najvažnijim beogradskim kazalištima, dobivati prve male uloge na filmu, a reakcije na moj rad bile su iznimno dobre. Dakle, kreće moja karijera, a istovremeno kreće konačno i ono čega se moj otac plašio. Počinje rat, svi prijatelji s kojima sam odrastao već su otišli, a ja ostajem zbunjen između beskrajne radosti i uzbuđenja zbog posla o kojem sam još kao klinac sanjao i duboko organskog neslaganja s nacionalizmom koji se zahuktava, svijesti da je ono što se događa pogrešno. Dva sam puta bio pozvan u vojsku, prvi sam put to izbjegao, ali ponovilo se ‘93. i to mi je pomoglo da donesem odluku kakvu sam donio. Ništa to nije drugačije u mojoj obitelji nego u tisućama obitelji iz kojih su mladi u tom trenutku odlazili iz zemlje. Pritom su oni koji su uspjeli otići mnogo sretniji od onih koji nisu uspjeli i koji su završili na nekom frontu u tom besmislenom ratu koji je odnio toliko života.
U vojsku su tada pozvali i vašu suprugu Snežanu – bila je ona jedina glumica kojoj je uručen poziv?
O da, jedina za koju znamo. Za drugu nismo čuli.
Zanimljivo je da ste tada, kao i sada, vrlo otvoreno i bez zadrške govorili o svojim razlozima odlaska i neslaganju s ratom.
Naravno da smo govorili, i Snežana i ja, ali nažalost to je bilo potpuno uzaludno. I kada je moj otac govorio, a bilo je to godinama prije – nije se ništa dogodilo, nije se ništa promijenilo. Ali važno je da umjetnici daju svoj glas, da grade mostove i ostavljaju tragove. Iako je ta javna glasnost u strašnim vremenima rijetka i usamljena – čovjek ipak ostavi neke tragove pokraj puta.
Nakon dolaska u Ameriku pokrenuli ste pekarski biznis, koji vam, čujem, ovih dana odlično ide. Kako je to krenulo i što vas je tome privuklo?
Krenulo je slučajno, a danas naš kruh kupuju najbolji restorani u New Yorku, što će reći i na svijetu. O svemu sam tome napisao knjigu koja je prije dvije godine objavljena u velikoj izdavačkoj kući Penguin Random House. Naša prva pekarnica u Massachusettsu otvorena je 1992., a pokrenuli su je moji prijatelji prije i nego što sam ja došao. Kada smo stigli u Ameriku, imao sam izbor raditi na baušteli ili kao konobar, da nešto pokušam s glumom ili da se pridružim tim svojim prijateljima koji su već nešto pokrenuli. Odlučio sam se za pekarstvo, a onda se ispostavilo i da imam nekakvog dara za to. Moj me otac, kada nas je prvi put došao posjetiti, pitao: “Bože, jeste li ikad razmišljali da ovakvu količinu rada i truda uložite u rad na jeziku ne bi li se bavili svojim poslom?” A mi nismo. Nikad nam nije ni palo na pamet. Ima nešto u tom radu rukama, oslobađa. Pogotovo kada ponavljate isti proces tisuću puta, isti pokret ruku, upadneš u neki kontrolirani trans, zen. Ima i nešto beskrajno skromno u tome. Nisam ja tip za biznis, novac kao proizvod rada nikada mi nije bio motiv. Ne znači to da mi ne godi pomanjkanje muka koje relativno pristojan život donosi. No, ta je poniznost izrade kruha – voda, brašno, sol – komunicirala sa mnom i mojim bićem. Postoji, ili sam barem ja sam sebe uvjerio da postoji, nešto vrlo slično između izrade kruha i umjetnosti. A to je da svaki put, koliko god si puta nešto napravio, dobiješ nešto novo i drugačije. Nikad nisi siguran hoće li ispasti dobro i ne možeš se usuditi misliti da nešto znaš.