Kad sam prije nekog vremena razgovarao s kolegom Aleksandrom Dragašem, probali smo detektirati razlike u percepciji rock-kritike nekad i danas. Sjetili smo se da kad smo sredinom devedesetih pisali protiv "donjeg doma" domaće estrade, to je imalo nekog odjeka, ali još je zanimljivije bilo da su pozitivne recenzije o Wilco, Bon Iver i sličnim imenima, ili domaćim alternativnim imenima poput The Bambi Molestersa, Boxera ili Legena, Dunje Knebl ili Lidije Bajuk zaista povećavale prodaju njihovih albuma u prvim domaćim CD-shopovima i navodile publiku na "grijeh" slušanja nove rock-glazbe.
Danas je situacija drastično različita, što je donekle i paradoks s obzirom na to da streaming publika ima praktički neograničen bunar iz kojeg može zahvatiti svu novu glazbu, pa i onu novijih domaćih alternativnih imena, a da ne mrdne iz udobnosti kućne fotelje. Uz to, pored mainstream medija, tu je i velik broj portala posvećenih glazbi koji stalno pišu o alternativnoj sceni. No nevoljkost domaće publike da se masovnije pridruži nekom današnjem, drukčijem "novom valu" traje već godinama i pokazala se bjelodano popisima najslušanijeg kod nas na Billboardovim top-ljestvicama "Croatia Songs", na koju se u godinu dana uvrstilo samo pet, šest imena iz Hrvatske.
Ako ni mainstream ne može doći "na štih", još je gora situacija s domaćom alternativom, o kojoj možete pisati hvalospjeve, ali nikako da se stvori onaj "višak" publike koji bi, osim poklonika i upućenih, stvorio širu bazu publike i priči dao značajniji kontekst u domaćoj ne samo glazbenoj nego i društvenoj svakodnevici. Jer, naravno, glazba nije samo glazba nego i pokret čiji je zadatak doći do publike i medija i provocirati što više umjetničkim diverzijama, mijenjati kulturu, društvo i slično, što je kod nas postala nemoguća (e)misija.
Dvostruki vinilni album "Zvučni zid" (Menart) dio je takve priče o pokušaju objedinjavanja alternativnih imena pod isto izdanje, kako bi se lakše predstavila ne samo ciljanoj publici nego i onima koji ne znaju za njih, a i medijima. Slično kao što je napravila i lanjska kompilacija "Zagreb Calling", koja je osvojila i nagradu Porin, što znači da medijskog odjeka očito ima. Sa "Zvučnim zidom" isti je i izdavač i producent Vedran Peternel, koji je u desetak godina marljivo radeći s imenima alternativne scene upoznao većinu njih u klubovima gdje ih je predstavljao i posložio dvije kompilacije izvođača za koja smatra da su važni na današnjoj tzv. alternativnoj sceni.
U Peternelov ukus nemam razloga sumnjati, jer sam ga upoznao godinama prije nego što se vratio u Hrvatsku, pa znam detaljno za njegovu odiseju u Parizu i koliko je napravio za albume Rundek Cargo Orchestra, čiji je bio član, a koji su snimani u njegovu tonskom studiju. Još važniji je njegov radni proces i majstorstvo u tonskom studiju, kojim nastoji zahvatiti najzanimljivije "ispod radara" masovne prihvaćenosti i posvetiti se drukčijoj, artistički "napetoj" glazbi. Sve ono što je radio u Parizu družeći se s međunarodnim imenima, ali i Milanom Mladenovićem i Rundekom na onom poznatom brodu, Peternel je nastavio u Hrvatskoj i zapravo je producent kakvi su danas najvažniji na svjetskoj sceni, a nasušno su potrebni kod nas.
Peternel je odabrao svoju nišu, a ona nikad ne može biti "ništa", jednostavno zato što ga zanima ili ono što on sam još nije čuo, ili barem ono što drugi nisu čuli, a trebali bi. Stoga je baš on zvijezda ove kompilacije, o čijim sam imenima pisao mnogo puta u Večernjem listu. Bez obzira na različite stvaralačke postupke i domete među njima, ili etabliranost nekih od njih, većina široke publike ni ne zna o čemu se tu točno radi. Najvažniji cilj stoga bi bio da što više ljudi čuje ovaj delikatan program i iz njega odabere što mu se sviđa pa krene dalje istraživati područje relativno novije hrvatske glazbe, mada su mnogi od njih prisutni godinama, ako ne i desetljećima.
To što su Mimika Orchestra, Barbara Munjas, Sara Renar ili Nina Romić već godinama stupovi najzanimljivije domaće glazbe koja zaslužuje daleko širi odaziv publike, samo je spareno s imenima kao što su Seine, Hram, Nemeček, ROLO, Denis Katanec ili Murtićeve Žive vode i drugi, njih ukupno 14, koji predstavljaju izlog ne baš jeftinih slatkiša u moru umjetnog šećera domaće scene.
Znajući s kakvim budžetima se kod nas raspolaže, Peternel je odabrao najlogičniji put i sve snimio u klubovima Zagreba, Pule, Šibenika i Koprivnice, gdje su zastupljena imena i inače redoviti, da ne velimo dragi gosti. Za svaki mitologizirani nekadašnji Lap, Kulušić i Studentski centar, na "Zvučnom zidu" dobivate po jedan Rojc, Azimut, Pločnik, KSET, Dva Osam i Vintage Industrial, pa neka onda netko kaže da je scena nekada bila bolja, a rock-klubova bilo više. Nije problem ni u sceni ni u klubovima, problem je u javnoj recepciji, nalik hotelskoj, u kojoj se teško izboriti za svoje mjesto, jer je kakofonija prevelika.
"Zvučni zid", kao i "Zagreb Calling", dobra je prilika da usredotočimo dok slušamo album, a nakon toga na svakome je da odabere što mu je najvažnije i krene naprijed, jer ova glazba bitna je baš zato što vuče naprijed, a ne natrag.