Koje je Prljavo kazalište bolje, novo ili staro? I koje je uopće "staro", ono Jasenka Houre i Mladena Bodaleca ili ovo novo Davorina Bogovića i Tihomira Fileša? Gledajući prema broju izvornih članova grupe, nedvojbeno je da novo Prljavo kazalište Bogovića i Fileša ima svoje razloge postojanja. No u cijeloj priči koja se odmotava zadnjih godinu dana čini mi se da uopće nije najbitnije kako se tko zove (mimo sudskog postupka), jer sve je to kazalište, ili teatar, što samo može dodati zanimljivosti priče.
Radi se o efektnoj marketinškoj priči koja je, spletom okolnosti razlaza dvije frakcije grupe, postala dominantna. Teoretski, mogli su se nazvati Prljavije kazalište, na što prvi album "novog" Prljavog kazališta "Underground" (s Filešom, Bogovićem i Alenom Kraljićem – Kraljem) upućuje sasvim različitim tipom pjesama od poznatog Hourina Kazališta. Rasprave i količina ljubavi i mržnje koju zainteresirani odokativno ispljuju po društvenim mrežama i u komentarima ispod objava singlova jednima ili drugima govori da nema pomirenja. Ne shvaćajući da, dok pravomoćna sudska odluka ne odredi suprotno, obje postave imaju pravo na ime Prljavo kazalište, ali da je puno bitnije na temelju pjesama i albuma procijeniti koliko je to dobro i zanimljivo. Ali kao i često do sada, malo ljudi zaista sluša to što sluša.
Kao što nitko od nas nije isti kakav je nekada bio, tako nije ni Prljavo kazalište, ni ovo "novo" ni ono "staro". Stoga, nove projekte treba prosuđivati po onome što donose, a ne djetinjastim i apriornim "mišljenjima" koje netko ima o ovoj ili onoj postavi Prljavog kazališta. Mora se priznati da su Fileš, Bogović i Alen Kraljić ovog ljeta marljivo odradili svoj posao i snimili deset novih pjesama za album "Underground" (Croatia Records).
Kao što su i uvodni singlovi pokazali, radi se o nebu i zemlji, sasvim različitim pristupima. Dok je "Makni se" Hourina Kazališta tipičan popistični hit koji vuče na osamdesete, ili na album "Devedesete", "Svemirski tobogan" drukčija je priča, premda i on vuče na osamdesete. Ali drukčije osamdesete, malo žešće, tmurne, ironične, buldožerske, a sasvim je jasan i camp pristup koji ima Kazalište s Bogovićem. To je ujedno i najveća poveznica s "prvim" Kazalištem, jer ova nova postava ne drži se kao pijan plota i ne trudi se nasilno biti "staro" Prljavo kazalište. Ovih deset pjesama sadrže i mnoge druge elemente, i žanrovske i sviračke, što je i za očekivati kada se spoje Bogović i Alen Kraljić, a Fileš podloži jak bubanj koji puno toga kaže. Kraljićeva glazba i tekstovi Kraljića i Fileša te zajednički bendovski aranžmani osnova su za izvrsne vokale Bogovića, koji se razmahao u pjesmama svojim prepoznatljivim, omiljenim glasom, ali i stasom i porukom koju instantno čujete čim ga čujete.
Album "Underground" skoro da bi se mogao podijeliti u dva dijela; prvih pet pjesama hitoidnim potencijalom kreću u utrku u svakodnevnoj domaćoj utakmici za slušanost, a druga strana planiranog vinila s pet pjesama žešće zatvara album. Naravno da je i u početnim pjesmama prisutna energija i žešća, odlična svirka, duhoviti tekstovi, ali ima tu i modern-rock dijelova kakve biste očekivali kad se u priči pojavi Alen Kraljić. Jedan od meni omiljenih domaćih gitarista, uz Davora Viduku iz Kawasaki 3p i Kojota. Zašto?
Zato što je Kraljić kao dio početnih Pipsa baštinio mnoge odlike ranog Kazališta s Bogovićem, a kasnije na albumu "Fred Astaire" Pipsa uveo u priču i elemente suvremenog gitarističkog rocka pomiješanog s elektronikom, koje sad možete čuti i na "Undergroundu", iako Bogovićev glas predstavlja ono što će svi prvo čuti. Stoga ne čudi da u nekim pjesmama imate dodatke nekih elemenata Pipsa ili Massive Attacka u baladama "U glavi svira samo jedan ton" i epskoj završnoj "Ti me više ne voliš", kojima Bogovićev glas dodaje jasno "vlasništvo" i karakter. Tu su i potencijalni hit, odlična "Kako si" i hard-disco drugi singl "Pronađi me", duet Bogovića i Mirne Škrgatić, koja zvuči kao da je Garbage poželio obradili "Call Me" grupe Blondie.
Obje bi mogle biti vrlo slušane a da se pritom ne radi o kompromisima. Plesna "Gool" s istaknutom bas-gitarom i ska rifom zvuči kao moderni Stranglersi, a pjevnom melodijom (još jedna pjesma o nogometu, ali drukčija) i fućkanjem zove u sjećanje lakoću spajanja različitih utjecaja iz vremena postnovovalne scene, skupa sa zaigranim dionicama klavijatura koje se iz drugog plana pojavljuju na cijelom albumu.
Kad dođete do posljednjih pet pjesama, iz zvučnika vas pogodi lavina zvuka koja od potmule "Kažu rokenrol je mrtav", jedne od najvažnijih pjesama albuma, do epske završne polublues balade "Ti me više ne voliš" nudi spregu sjajnog Bogovića i raspoloženog benda koji "grca" u rifovima i ritmovima. "Ljubav", "Babilon" i "Prijatelju mali" efektnim bas-dionicama i potmulim Filešovim bubnjem "vuku" na The Clash, a plesnu svirku benda s ukrasima gitara i klavijatura povezuje "potpis" vokala Davorina Bogovića.
Ukratko, usporedbe s prošlošću nemoguće je izbjeći već i zbog imena uključenih, ali u slučaju "Undergrounda" radi se o albumu koji zvuči prirodno, s unutarnjom logikom i pjesmama od kojih ćete mnoge uskoro slušati na radijskim stanicama, kad album bude objavljen. Kao i one Hourina Kazališta kad album bude objavljen, ali jedno je sasvim sigurno; ova dva Kazališta potpuno su različiti teatri.
