Redatelj Thomas Ostermeier i berlinsko kazalište Schaubühne česti su gosti Festivala svjetskog kazališta pa mirno možemo reći da hrvatska kazališna publika dobro poznaje opus jednog od trenutačno najcjenjenijih svjetskih redatelja. U subotu je HNK Zagreb ugostio njegovo najnovije djelo, predstavu "Vernon Suboteks 1", nastalu po prvom dijelu trilogije (prevedene i na hrvatski jezik) cijenjene francuske spisateljice, redateljice, punk-muzičarke i filmašice Virginie Despentes.
Predstava, na koju je autora potaknuo glumac Joachim Meyerhoff, koji tumači naslovnu ulogu, traje dulje od četiri sata, a konačan je dojam da se Ostermeier baš i nije previše narežirao jer ritam je cijelo vrijeme isti: monolog nekog od likova, kratka suigra s Vernonom i zatim glazbeni broj... I tako, čini se, u nedogled.
U pokušaju da, baš kao i roman, a predstava je otprilike 40 posto prvog dijela romana, stvori fresku suvremenog francuskog društva, kroz koju se prelamaju dileme suvremenosti: o kapitalizmu, liberalizmu i desnici, bogatima i siromašnima, seksualnom i rodnom identitetu, predstava zapravo gubi svoju oštrinu, a baš na to kod ovog redatelja nismo navikli. Naslovni junak je, najjednostavnije rečeno, čovjek prošlog, mrtvog doba, vlasnik prodavaonice ploča koja propada pritisnuta digitalnim vremenima. On, nakon što neko vrijeme živi od potpora za nezaposlene, i rasprodajući imovinu, prvo gubi dom, da bi nakon perioda spavanja kod prijatelja i bivših ljubavnica doslovno postao beskućnik. Upravo je finale predstave, Vernonov monolog o tome kako je bilo prvi put ispružiti ruku i početi prositi na ulicama Pariza glumački vrhunac predstave, na kojem briljira Joachim Meyerhoff.
I baš zbog tog velikog glumačkog finala ostaje žal za mnogo moćnijom predstavom koju nudi ova priča. Naravno, vizualno je ona nadasve zanimljiva, od scenografije do videoprojekcija, uz odličan bend koji svira uživo i isto tako odlične glumce, ali uz praćenje titlova, koji dodatno ruše koncentraciju gledatelja čiji njemački jezik nije na razini praćenja ove priče, ostaje na formi koja nužno gledatelje tjera u zamor, čak i odustajanje, što je u gledalištu bilo vidljivo nakon pauze. I to je zapravo bilo (neugodno) iznenađenje kod redatelja koji se upravo radom na velikim ansambl-predstavama i velikim pričama upisao u povijest europskog teatra.