Taman kada pomislimo da o Drugom svjetskom ratu sve znamo, kada sami sebe uvjerimo da su svi veliki romani na tu temu napisani, iznenadi nas neko novo djelo. Roman Richarda Flanagana “Uskim putom duboko na sjever” (Fraktura, urednica Iva Karabaić, prijevod Dražen Čulić, 169 kuna) daleko premašuje takvo iznenađenje. Riječ je o remek-djelu koje je svojem autoru 2014. donijelo Bookera, velikoj priči o ratnim stradanjima, ali i pouci na temu kako su i zašto ljudi u stanju preživjeti i ono što se čini nemogućim.
U središtu priče mladi je Dorringo Evans, liječnik, oficir, koji se nađe među 22 tisuće Australaca koje Japanci zarobljavaju 1942. kada su osvojili Singapur. Australski zarobljenici poslani su u džunglu, goloruki i izgladnjeli grade željezničku prugu. Mladi liječnik i oficir njihov je zapovjednik, istinski je junak kojem do kraja vjeruju ljudi iscrpljeni glađu, maltretiranjem, teškim kulukom i bolestima. Najbolje stranice romana Franagan piše upravo na temu tog herojstva. Ono je neupitno, za ljude koji su oko njega, za njegove neprijatelje, za čitatelja ponajviše. Onaj tko sumnja sam je junak i u trenutku dok sasvim izgladnio odbija odrezak koji mu donose, a kojeg su se domogli krađom pod prijetnjom smrti, te ga šalje u bolnicu u kojoj su ljudi kojima je još teže.
Flanagan ne piše roman pravolinijski, već sadašnjost kombinira s prošlošću. Tako cijelo vrijeme znamo da će Dorringo preživjeti, ali ne znamo u kakav će se mirnodopski svijet vratiti. Ovo je, naime, i jedan od najljepših ljubavnih romana objavljenih u zadnjih desetak godina, priča (naravno, tužna) o fatalnom susretu, tajnoj i zabranjenoj ljubavi koju spriječe oni “treći”, o ljubavi kojoj je tako malo (kako to već u životu biva) trebalo da ima sretan kraj.
Roman je to koji je morao biti napisan, a posvećen zatvoreniku san byaku san jū go (japanske riječi za broj 335), autorovu ocu. On je taj junak, čovjek koji tvrdi: “Sretan čovjek nema prošlosti, nesretan nema ništa osim nje”.