Prva večer 12. Zagreb Jazz Festivala odmah je u petak u maloj dvorani Vatroslav Lisinski publici postavila "bombu". Bila je to eksplozija u vidu nastupa američkog pijanista Vijaya Iyera. Za razliku od pred dvije godine, kada je podjednaku kreativnu diverziju izveo u dvorani Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije sa saksafonistom Wadada Leo Smithom, Iyer je ove godine stigao sa triom, basisticom Lindom May Han Oh i bubnjarom Tyshawnom Soreyem.
Zajedno su prvi puta svirali još 2014. i odlično se poznaju, što su pokazali u sat i četrdeset minuta koncerta koji će se pamtiti. Već od prve skladbe protegnute na 22 minute trajanja, otprilike tri puta dulje nego na albumu, bilo je jasno da imaju telepatski međusobni kontakt. Bio je to tek drugi Iyerov ovogodišnji koncert, pa je i sam naglasio koliko mu je to važno nakon zadnjih godina epidemiološke izolacije od publike, a mi čuli svježi trio koji "grize" i još nije zamoren dugom turnejom.
Kao što se i oni dugo znaju, tako je i Iyerov ovogodišnji album "Uneasy" koji je promovirao u Zagrebu, snimljen još krajem 2019., u pred-Covid dobu, sa skladbama koje je pisao zadnjih petnaestak godina. No, ako to izgleda kao davna prošlost, ono čime se Iyer bavi na "Uneasy" vrlo je trajno i prisutno, tako jednostavno objašnjenjo nazivom albuma - nelagodno. Pa su i teme skladbi bile takve, što je zanimalo i publiku u punom Lisinskom koja je sjedila s maskama na licu, iako to u petak navečer još nije bilo obavezno.
Kao što se tijekom ekspertnog nastupa jasno čulo, Iyer i ritam sekcija su u top formi; ne obraćaju se onima koji vole "lijepi" jazz i ne shvaćaju niti "s" od smisla ove glazbe, a još manje "p" od poruke koju nude. I tu se kroz dinamičnu svirku pokazala Iyerova pozicija aktivnog sudionika ne samo kulturnog, nego i stvarnog života.
Njegova tematska zaokupljenost jasna je u skladbama poput "Combat Breathing" s jasnim posvetama pokretu Black Lives Matter ili "Children of Flint" koja tematizira zagađenje vode u istoimenom američkom gradu pred par godina. Sve skupa bilo je svojevrsniji gerilski napad na uštogljenost glazbenog žanra, ali i otvoreni, jasan stav u jazzu kojeg mnogi i dalje doživljavaju kroz "ljepotu", mehaničku virtuoznost ili "imaginaciju".
Svima njima Iyer je u Lisinskome zabio prst u uho, ako ne i u oko, odrekavši se (ponovno) želje za "lijepim". Njegova, tj, njihova glazba je analitička, upozoravajuća i borbena, pa se pitate kako bubnjar sa samo par činela, dobošem i (manjim) bas bubnjem grmi kao da ima cijelu bateriju bubnjeva, a Iyer niti u jednom trenutku sa toliko tipki ne odsvira ništa suvišno ili nepotrebno. Kao i prije dvije godine, Iyerov koncert je spektakularno, opasno i potrebno rušenje postavljenih zidova i građenje novih temelja, što smo u čuli i u petak u Lisinskom. Dakako, Iyer posjeduje i virtuoznost i spektakularnost i imaginaciju, ali ju koristi za rastakanje pravila i ograničenja, a ne njihovo cementiranje. Stoga je i nastup sa triom pored fascinantne glazbe bio i intelektualno propitkivanje i sociološko provociranje koje "sav taj (njegov) jazz" kilometrima udaljava od dosadnog ponavljanja šablona.