Vilinjska kosa

A jeste li zraka imali? – dođe mi da je pitam, onako, iz nekakve neobjašnjive pakosti, valjda pakosti. Nemam se gdje umetnuti, ugurati dok baka tone još dublje u mitologiju dvadesetih i tridesetih godina, neopisivo zgusnuto, tmurno vrijeme nanizano u nekakvu morbidnu girlandu između dvaju svjetskih srazova inata i sile. Kao da pliva, preplivava jezero zelene vode, razgrće lopoče i šaš, patke i upokojeno lišće stabala koja uvijek rastu pokraj vode. Stvarno, kao da pliva, kao tek priučena vodi se trsi dosegnuti daleku, suprotnu obalu.

– Joj, a kada bi otac, tata Jakov, uspio nekako, negdje nabaviti slanine! Znaš, one “sapunjare”: kao trak konca tanano meso i četiri prsta debela mast – podiže ruku, naboranu i žutu, pjegavu, pokazuje mi koliko je to debelo, ta četiri prsta debela mast, govori o svinjama, crnim slavonskim svinjama kakvih više nema, koje su bile debele, pune masti. Od žirova po slavonskim šumama. Udaljava se, priča o svinjarima koji su svinje ganjali po hrasticima, pa se vraća:

– Mama bi, moja mama Marija, puru, žgance prelila prepečenom slaninom, mašću. Ma kakvo bi to slavlje bilo! K’o prasci bismo jeli, moje sestre i ja – ušutjela je tada, pognula glavu, a meni su na pamet pali morbidni prasci koji jedu svinje, kanibalizam. – Nismo ni znale da je mama znala ostati gladna, prepustiti nam sve. Zato što smo djeca, zato što rastemo.

Želim, stvarno joj želim reći da sam tu priču o majčinoj gladi, o puri, žgancima, slanini, svinjama, žirovima, zimi, bosim nogama čula već stotinu puta, da mi je vruće kod nje u dnevnoj sobi, da bi trebala otvoriti barem jedan majušni prozorčić i pustiti zrak unutra. Da se ne pogušimo, u stanu ne crknemo kao u peći. Znojim se. Tiho, sasvim tiho čujem kako vani ljudi nemušto gacaju po snijegu. Čujem da im se snijeg zamrzava pod nogama, škripi, drobi se. Zamišljam ljude kao nespretne čaplje koje s vrećicama punim darova umjesto krila sitnim koracima grabe preko preorane bjeline. Mjesec se penje preko zgrade, one zgrade iza bakine. I sve je plavičasto, neonski.

Pokraj bake, na komodi, gori tek malena svjetiljka s resama. Slabašna, najslabija žarulja na tržištu svjetlost kao da istiskuje iz tube. Kao u prokletom kazalištu sjena. Baka uporno štedi struju.

– Pa nije ti struja pekmez ili slanina tih tvojih crnih, bradavičastih ili kakvih već svinja! – uporno joj govorim. Uporno me ne sluša.

– Bose smo u školu išle sve do kasno u jesen, a onda cokule. Kao sirotani – nasmijala se tada, odmahnula rukom kao da je zrak ispred nje roj muha koje joj žele uletjeti u usta i oči. – Ma bili smo sirotani!

Stvarno mi ide na živce. Ta opstojnost u davnini. Kao njezin starački strah od mobitela koji impulse žderu kao drzoviti vrapci orašaste plodove na klupama na tržnici, pred nosovima korpulentnih baka kvrgavih, taninom obojenih prstiju. Kao i one priče iz “onog rata”, priče o ljudima koji su jeli koru s drveća, probijali se kroz snijeg, potoke, brda, rijeke, jezera. Htjela sam je pitati zašto je u njezinim pričama uvijek zima, zašto se sve mitološke borbe za opstanak događaju zimi, bez igdje ičega.

– Danas i psi imaju kapute. I čizmice – htjela bih joj reći, ponovno je upitati za prozor, za zrak, reći joj kako joj se večeras ona četvrta adventska svijeća neće ni upaliti. Jer nema zraka. Ljudi i vatre trebaju kisik koji ona ne pušta unutra. I pridodati: – Smrt ohladi ljude, a ne zrak s ulice. Ohladi ih i izostanak razgovora. – No, to nema veze s mojom potrebom za disanjem. To uključuje brakove u rasapu.

– A sretniji smo bili, sretniji nego vi sada – pogledava me. Ne vidim joj oči pod onom bezvoljnom, kao jaje žutom mlakom svjetlošću, ali znam da me pogledava. Znam da su joj oči ljepljive, sluzave i mutne kao i voda u dječjem bazenčiću što ga Zvonko na dvorištu ostavlja zapuštena do prvih jesenjih kiša.

– Zašto si mrzovoljna? Pa sutra je Badnjak!

– Pa što?

– Veselje, veselje bi trebalo biti, znaš – položi ruku na prsa. Dlan joj izgleda kao da je preko njega navukla preveliku rukavicu od jelenje kože koja se promočila pa naglo osušila. “Starci se stvarno pretvaraju u djecu,” pomislila sam. “U svakom smislu.” Malena, dječja ruka u prevelikoj, uštavljenoj koži.

– Isus se rodio!

Ne znam što bih joj rekla.

– Znaš, zimi se Drava znala sasvim zalediti. Mislim, valjda bi i dalje tekla ispod, ispod tog debelog leda, ali kao da je nije bilo – smijala se. – Pobacali bi sijeno i slamu preko leda pa bi i konji preko Drave hodali. Zamisli!

Pokušavam zamisliti, stvarno se trudim. Čak sklapam oči i u mraku grčevito tražim nekakvu bijelu pastoralu, vonj konjskog izmeta na sijenu i ledu, djecu kojoj vonj ne smeta. No, pri pomisli na led, pred očima bi mi se ukazuje samo dvorište Sokolskog doma, štand s toplim napicima i kućica u kojoj se iznajmljuju klizaljke s gljivičnim bolestima i smradom tuđih nogu.

– Sve je na Božić mirisalo, ne mogu ti to opisati – podiže lice prema stropu i širi ruke kao svetica u ekstazi koja je toliko nalik na nešto daleko profanije. Kao da su se oko nje okupile sjene koje želi zagrliti, zadržati, priviti uza se. – Svi bismo se sjatili oko stola, oko jelke. Nije bilo važno što je na stolu, što ispod jelke. Ne mogu ti to opisati.

Vani, Vukovarskom prolijeću vozila kroz mrzli zrak. Kao da će netko zapjevati. U plavom svjetlu ushićena Mjeseca trepere svjetla, žaruljice radosti ili zaostali lampaši za vukovarske mrtve. Nešto lomno poput zaleđene plastike. Sve raznobojno u modrini.

– Znaš, ona vilinjska kosa, one svilene, bijele niti koje su se vješale po jelki? Mislila sam, dugo sam vjerovala da to vile stvarno dolaze u našu kuću, da im se kosa zapliće o iglice, pada preko njih i ostaje, dočekuje nas ujutro kao najljepši ukras.

– Pa čime ste kitili jelku? – pitam, ne znam zašto pitam. Mislim da znam odgovor, trebala bih ga znati. Sigurno sam to već stotinu puta čula.

– Pa jabukama, šišarkama – sliježe baka ramenima. – Svim čime rađaju stabla, znaš. A poslije, poslije je bilo i salonskih bombona…

– Kakvih bombona?

– Salonskih, tako se to zvalo. A kockice šećera su to zapravo bile. Običan šećer omotan srebrnim papirom na srebrnoj uzici. Kao da se inje uhvatilo za jelku – polagano maše rukama. Kao da dirigira. – Još se sjećam… Ma, možda sam luda, ne može šećer nikako mirisati. Valjda ne može. Ali, sjećam se kako nam je kuća mirisala na Božić, na šumu, srebro, medenjake.

– A darovi?

– Ma kakvi darovi! – grohotom se nasmijala, onako iskreno. Gebis joj se neprikladno bijelo zacaklio na škrtom svjetlu. – Radost se ne može ni u što umotati! – i ponovno širi ruke, obuhvaćala nešto nevidljivo, neopipljivo. Kao da grli sve svoje. Kao da se vraća.

Možda se mrtvi vraćaju u djecu. Pomišljam. Možda zato oni koji su pokopali sve one s kojima su rasli ni ne mogu drukčije, nego ovako.