Ona voli jesti sve iz mora. Tako mu je rekla.
Prije toga rekla mu je da voli kad muškarac kuha. I da joj je bijelo vino draže od crnog, bez obzira na sadržaj tanjura.
Bilo ih je dosta, tih njezinih uputa za uporabu sebe. Ne volim cvijeće u vazi, na primjer. Samo lončanice. Nikad nisam shvaćala zašto ljudi poklanjaju nešto što je osuđeno na smrt. Na venjenje. I to mu se sviđalo, te njezine kovanice kojih u rječnicima nema, a zvuče kao da ih je već odavno trebalo upotrijebiti.
Ovo moraš znati o meni. Mrzim kad mi netko gricka ušne resice, rekla mu je netom prije nego su prvi put završili u krevetu. Možda bi upravo to radio da se nije na vrijeme izjasnila. Nije ona od žena koje te puštaju da nagađaš pa promašuješ. Ne. Nije je uopće trebalo odgonetavati. Prostirala se pred njim kao kolosijek iz čijih tračnica možeš ispasti samo ako ne slušaš i ne pamtiš. Ako si dekoncentriran. Svaki pogrešan korak preduhitrila bi jasnim naputkom. Nikad ranije nije doživio da netko tako preventivno pojašnjava sebe. Računao je na misterij u svakoj ženi, a Marijana ga jednostavno nije imala.
To mu sad olakšava kupnju. Na odjelu s mesom nema što tražiti. Na večeru mu dolazi žena koja voli jesti sve iz mora. Žena koja pije bijelo vino i kojoj ni u šali ne smiješ grickati ušne resice ili pokloniti cvijeće za vazu. Koja ne voli nadimke i ne podnosi da joj se ime skraćuje. Jednog je bivšeg, recimo, ostavila jer joj se uporno obraćao sladunjavom umanjenicom koju ne želi ni izgovoriti iako mu je sto puta rekla da je tako ne zove. Dobro, ne baš sto puta, ali desetak svakako. A pametnom je i jednom dosta.
Kupio je hobotnicu. Da ona ima neki problem s hobotnicama, već bi ga na to upozorila. U njezinom slučaju ništa nije prepušteno slučaju.
Stavit će hobotnicu u duboki pekač s cijelim krumpirima, mladim. Krumpiri će poprimiti okus i boju hobotničina crvenkastog soka, a onda će pred kraj maknuti poklopac pekača da sve još dobije rumenu koricu zbog koje će ona, možda, reći Sviđa mi se ova zapečenost.
Poznaje je tek dva mjeseca, a čini mu se da puno toga može predvidjeti. Koje olakšanje, u odnosu na Valeriju, s kojom nikad nije znao na čemu je. Sve bi žene trebale doći s uputama za uporabu, kao Marijana.
Na odjelu s vinima također nije morao previše razmišljati. Uz hobotnicu najbolje ide plavac, ali ugodit će Marijani. Uzet će neko suho i jako bijelo, kakvo ide uz rakove i školjke. Malvaziju ili sauvignon.
Bio je na tom odjelu već bezbroj puta, ali danas su mu sve te butelje i boce ušle u vidno polje nekako odjednom. Pune su mu oči bile stakla i etiketa, decilitara i čepova, kao da prvi put postaje svjestan količine vina u samo jednoj trgovini, pa onda i u svim trgovinama u kojima neki drugi ljudi biraju neka druga vina, pa svih vinskih podruma i bačava svijeta, svih vinograda u kojima u ovom času, jer je rujan, dozrijeva novo grožđe koje će završiti u jednakim takvim bocama, na policama, u košarama i kolicima na blagajnama, na tolikim stolovima na kojima će netko servirati jelo, upotrijebiti vadičep, natočiti, pa možda i nazdraviti prije prvog gutljaja ne misleći odakle sve to dolazi.
Ima on takvih momenata. Tih bujica misli koje preuveličavaju stvari. Tih pitanja čiji odgovori nikome ne trebaju. Već neko vrijeme pauzira s tim, možda zbog onog Marijanina “ne volim ljude koji filozofiraju”. Meni ti je to čista mentalna onanija, prisnažila je tada, da ne bude zabune što ona misli o ljudima koji previše analiziraju. Može se to obuzdati, kad se hoće. Pogotovo uz Marijanu, koja ima toliko dara za jednostavnost. Došla je točno u sedam, kako su se dogovorili.
– Hobotnica? – upitala je čim joj je otvorio vrata. – Cijelo stubište miriše po njoj.
Po njezinu zadovoljnom osmijehu znao je da je pogodio s hobotnicom. I ne samo s njom. Ona, recimo, voli kad su salvete presavijene u pravokutnik, a ne u trokut. Ne voli visoke svijećnjake, nego lučice. Uvjerena je da svijeće u razini očiju loše utječu na komunikaciju. Gotovo je praznovjerna po pitanju boja i voli da je na trpezi uvijek nešto zeleno. Zato je pripremio punu zdjelu salate od rikole.
Natočio im je sauvignon. Dok je zlatna tekućina klokotala iz grlića butelje, u glavi mu se film od budućeg gutljaja opet počeo vrtjeti unatrag, do vinograda, kao da se bujica koju je na vrijeme zaustavio u dućanu vratila po svoje. Na slici koju je imao pred sobom Marijana se zamutila, a iza njezinih leđa jasno je, kristalno čisto, vidio ruke berača koje razgrću lišće vinove loze kako bi došle do otežalih grozdova.
– O čemu razmišljaš? – pitala ga je.
Sigurno je primijetila da mu je pogled u nekoj drugoj stvarnosti, a ne u toj u kojoj njih dvoje jedu hobotnicu s hrskavim pečenim krumpirom i rikolom. Možda bi on sad trebao reći “mrzim to pitanje”. Ona ima cijelu listu nepoželjnih riječi, gesta, situacija – a on se ni o čemu nije izjasnio. Samo su njezina pravila na snazi. Možda je sad pravi trenutak.
Grozd misli o vinogradu rastao mu je u glavi, bobice su se razmnožavale do mjere da mu se činilo da će mu poispadati iz ušiju i očiju, da će mu grunuti na usta prije nego ih dospije zaustaviti salvetom presavijenom kako ona voli – u pravokutnik. Ona je i svoje pravo na izostavljanje kosih linija shvaćala vrlo ozbiljno, a on upravo prešućuje ovogodišnji svjetski urod vinove loze koji mu se neodgodivo vrzma po glavi.
– Razmišljam o tome tko pobere sve grožđe – ohrabrio se.
– Sve grožđe?
– Da. Zamisli samo. Milijuni, milijarde četvornih metara vinograda u ovom su času puni zrelih grozdova. Tko pobere sve to? Zahvaljujući kome mi sad imamo ovu butelju na stolu? Koliko je ljudi, koliko truda, omogućilo ovaj naš hedonistički trenutak?
– Kompliciraš. Koga briga. Vino je tu, na stolu. Nevažno kako je do toga došlo.
– Meni je važno.
– Dragi, to je čista mentalna…
– Znam. Onanija. A što je, molim te, u samozadovoljavanju loše?
– Ali to…
– I ne zovi me dragi – prekinuo ju je. – Ne volim nadimke.
– Nisi mi to rekao.
– Sad ti kažem.
Lučica u staklenom postolju je dogorijevala. Vidio je kako joj oči zapinju za taj plamen na izdisaju, kao da je u pitanju zlokoban znak da je sve krenulo po zlu.
Njemu su, u pauzi između dvije pletene košare pune grožđa, između preplanulih žuljavih ruku koje ih nose, oči zapele na kraku hobotnice na Marijaninu tanjuru. Prije sljedeće košare grožđa njezine ruke vidio je kao krakove sa sluzavim, ljepljivim pipcima koji mu prianjaju uz mozak.
To ga je učas oslobodilo. Mislit će, do mile volje, o tome tko pobere sve grožđe.
A sutra će joj dostavom na adresu poslati cvijeće. Veliki buket s gomilom odrezanih stapki, osuđen na venjenje.
Postoje priče koje se ovdje objavljuju, a da nisu vrijedne ni spomena, zato ih i ne komentiram. Šteta je da autorica nije član HAZU, predsjednica ili tajnica nekog ogranka Matice hrvatske, kućna prijateljica urednika kulture Večernjaka ili neka druga javna častoljubiva osoba, prvo mjesto ne bi joj pobjeglo. Ovako, ova izvanredno ispričana i više nego kvalitetna priča završit će tamo gdje joj je zapravo i mjesto - u budućoj zbirci priča Marine Vuj(i)čić. Mjesto gdje nezainteresirani površnjaci kojima je književnost posao ne znaju ispravno napisati ni njeno prezime to svakako ne zaslužuje.