Stevo Ć. bio je moj prvi susjed u jednome novozagrebačkom naselju. Bili smo komšije. Dijelio nas je samo zid, istina, debeli, armiranobetonski, kroz koji ništa nije prodiralo. Ali je zato pregrada na zajedničkom balkonu bila tanka i prozirna. Staklena. Došao je rat, dobri je čovjek preko noći postao nedobri. A imao je i to sasvim nezgodno ime. Stevo. Dijete Kozare.
Drugi rat je još u sebi nosio, istina, kroz dječju vizuru, pa se valjda zato nije mogao nikako izbrisati. I tako Stevo gotovo preko noći, ni kriv ni dužan, postade neprijatelj broj jedan našeg ulaza. Kad su zaredale neugodnosti, ponudio sam dobrom čovjeku Stevi da uklonimo staklenu pregradu da on može, u slučaju da mu netko nasilu uđe u stan, pobjeći sa svojom Baricom. Koja je „naša“, s druge strane Sljemena. Rekao je da je pametnije da ostane, on je ionako može opkoračiti, zlu ne trebalo, i odmah se naći na mojoj strani. Dogovorili smo se: u svako doba dana i noći, čim osjeti nešto sumnjivo, i on i Barica mogu, ako misle da je tako bolje, k nama. Naša balkonska vrata bit će otključana.
Kad su zaredale uzbune, podigli smo šaht kroz koji smo se spuštali u smrdljivi mračni podrum. Stevo neće, veli, ni mrtav u podrum, pa kom milo, kom krivo. Nek poginem, al ja dolje ne idem! Tako su Stevo i baka Bašić ostajali u prizemlju, ispod stubišta s velikim staklenim vratima koja su ko za vraga bila baš na onoj strani na kojoj i kasarna Maršal Tito. Nekima se to nije sviđalo, naročito je bio glasan neki T. Po imenu je mogao biti i jedan i drugi i treći. Ali je bio najglasniji. Raspitivao se i za ovoga i za onoga, na kraju i za mene kada je primijetio da me nema u podrumu. Moja mu je žena odbrusila da sam tamo gdje on nikada neće i ne može biti.
Nije mu bilo pravo. A nije mu bilo pravo ni što se brzo odustalo od spuštanja bake Bašić u podrum, koja se, sirota, zbog svoje oveće pozadine već prvoga dana zaglavila u šahtu. Pa ni tamo – ni ovamo. Mislio je da nismo bili dovoljno uporni. Baka Bašić je ipak naša. A Stevo, Stevo mu je bio trn u oku. Partijski sekretar, kadrovik u velikom poduzeću, a i još vozi stojadina, i to crvenoga! Ko ga jebe, odmahivao bi Stevo, budala ostaje budala. Nakon nekoliko dana mira i pregovaranja s oficirima iz Maršalke lijepo nedjeljno popodne proparale su ponovo sirene. Savu su nadletjeli MiG-ovi. Uvijek sam volio i rijeke i mostove. Rat je učinio da ih više ne volim.
Andrića sam ostavio da priča o mostovima, a ja sam se nakon onoga incidenta oko Maršalke prebacio na drugu obalu, rat nije ni završio. Zarekao sam se sinu da ćemo se preseliti s druge strane rijeke kada je na televiziji vidio ranjenoga – mislio je – mene, baš na mostu. Dok sam ja za to vrijeme pokušavao vratiti se preko drugoga, ali nisam mogao, jer – rekli su – ovaj je miniran. Stevo mi na kraju posudio četiri tisuće maraka za koje sam bio kratak za novi stan, preko rijeke. Ako još trebaš, samo reci.
Došao mi na useljenje kad se sve smirilo. Donio viski star dvadeset godina, zaključan pravim lokotom. I dok smo ga lagano ispijali i svaki put otpuhivali, on će ti najednom, u pola glasa, ozbiljno: A znaš li ti kad sam se ja tebe uplašio. Baš uplašio. Mene, uplašio, Stevo, pobogu... Baš tebe. Znam da je nemoguće, i moja Zagorka tri dana sa mnom nije pričala... A onda mi nabijala na nos kako si htio skinuti balkonsku pregradu, da si zbog nas držao otključana vrata, jer su meni sve češće zalazili da vide smrde li mi puške... Ludi T. me vidio kako noću pucam s novozagrebačkih nebodera... Floberkom... Svega sam se sjetio, pa i toga kako su mu „njegovi“ nudili zaštitu, a on ih na sav glas slao u materinu...
Sjećaš li se ti svoga bora baš te devedesete, vrati se Stevo svojoj priči. Imao sam ga svake godine, Stevo dragi, pa i te, kad već pitaš. Baš tako, preuzme. Imao si ga svake godine, nije bilo ni pametno ni poželjno, jer si na kraju i ti ušao u jebenu Partiju, ali si nastavio svake godine kupovati bor. Moj je komšija imao pravo. Prije Badnjaka uvijek bih sa sinčićem otišao preko livade na obližnji utrinski plac, izabrali, kupili i donijeli bor, zapravo jelku, ponekad i smreku. Mom je sinčiću bilo važno da zna o kojoj se vrsti radi. A, baš tako, tu sam te čekao! A sjećaš li se gdje si ga prije kićenja držao, taj svoj bor, jelu, smreku ili što li već, nastavljao je moj sada već bivši komšija.
Na balkonu, čovječe, a gdje drugdje. Jest, na balkonu! Nije ništa sporno. Sporno je samo to što je svaki tvoj bor bio veći od našeg balkona, pa je virio. Vidio se, prijatelju. Pa su me u firmi svaki put pitali: a šta Stevo i ti počeo Božić slaviti, a ja uvijek odgovarao da je to bor moga komšije, poneki bi kurvin sin nastavio, da oni znaju tko mi je žena, i da to mogu razumjeti, vremena se mijenjaju... A bor, kao što i sam znaš, nije bio moj, nego tvoj, je l’ tako? Valjda je tako, Stevo, kad kažeš, smijao sam se, jedino ne znam što hoćeš reći. Hoću reći da si sve te puste godine bor stavljao na istu stranu balkona, na moju, a baš te devedesete, te devedesete – nisi. Nego si ga stavio na svoju. I te godine prvi put nitko me ništa nije pitao...
Uplašio sam se, ozbiljno uplašio, moj komšija.
