Veliki hrvatski kazališni i operni redatelj Božidar Violić prošlog je tjedna imao premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih. Violić je redateljski potpisao predstavu "Fedrina ljubav" engleske dramatičarke Sarah Kane koja je svoj meteorski dramatičarski uspjeh okončala samoubojstvom. Rođeni Splićanin Violić, koji će ovog ljeta proslaviti osamdeseti rođendan, osobno je upravi ZeKaeMa predložio rad na tekstu Sarah Kane. Dakle, osobno se ponudio hrvatskom kazališnom tržištu i uspio izboriti još jednu režiju u svojoj impresivnoj kazališnoj biografiji u kojoj je osamdesetak, možda i devedesetak predstava.
Od tih osamdesetak, devedesetak predstava, samo je osam opera. Violić se najviše ponosi opernim režijama u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, i to prvo "Hoffmanovim pričama", potom jubilarnim "Figarovim pirom", te "Ognjem" Blagoja Berse za režiju kojega je nagrađen i nagradom Hrvatskoga glumišta. Sam je ovih dana pomalo zdvojno rekao kako su se neki ljudi dobro pobrinuli da njegovih opernih režija ne bude više te da u tome politika nije imala nikakve prste. Jasno, nije tu riječ o klasičnoj politici, nego o tako tipičnoj uštrojenoj hrvatskoj kulturnoj politici u kojoj važna kulturna osobnost poput Violićeve u osamdesetoj godini života mora sama nuditi svoje redateljske usluge, umjesto da se kazališni ravnatelji i uprave opernih kuća tuku za njegove angažmane.
U vrijeme kada se Hrvatska opet kune u svoje branitelje i kada se svi pitaju zašto naši redatelji ne snime nekakav blockbuster o Vukovaru koji bi svijetu ispričao istinu o Domovinskome ratu, kazališne kuće nisu zainteresirane za uprizorenje braniteljske Posmrtne trilogije hvaljenoga dramatičara, glazbenika i scenarista Mate Matišića. A Matišića bi u hrvatskim kazalištima rado režirao baš Violić, osoba koja je u Tuđmanovo vrijeme u Gavelli postavila "Anđele Babilona" koji su, poučno, igrali samo četiri puta, a Violić tvrdi da bi taj tekst danas, u vrijeme spontanih prosvjeda i nespontane pobune na zagrebačkim ulicama, bio hiperaktualan. No ni jedna ga kazališna kuća ne želi staviti na repertoar. Pa Matišić čeka neko "novo novo" vrijeme za koje nam se činilo da je već jednom pohodilo samostalnu Hrvatsku.
Odnos prema Violiću, kazališnom redatelju i pedagogu, ali i osobi koja je dobivala važne nagrade za svoje publicističke lucidne zapise i koja je kao scenarist supotpisala i jedan od najboljih hrvatskih filmova svih vremena, Babajinu "Brezu", prepoznatljiv je obrazac ponašanja birokratizirane hrvatske kulturne politike i hrvatske kulturne kreme prema hrvatskim umjetničkim velikanima. I dok je Violić u onom omrznutom komunizmu s "ljudskim likom" postavljao predstave poput Novakovih "Mirisa, zlata i tamjana" ili Brešanove "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja" koje su igrane i dvadesetak godina, danas se o takvom njegovanju kazališne kulture i kazališnog aktivizma može samo sanjati.
Kapitalistička tranzicija koja se još, čak i ekonomski, oslanja na kukavičku hrvatsku državu, ne želi slaviti velikane hrvatske kulture. Njih je najbolje što manje spominjati i što manje angažirati. Tranzicijskim kapitalističkim konkvistadorima koji tako uspješno porobljavaju i duhovno ponižavaju hrvatske osiromašene građane ne trebaju ni Božidar Violić ni Slobodan Novak, kao što im nisu trebali ni Vesna Parun ni Ante Babaja. Ne treba im, uostalom, ni Viktor Žmegač, kao što im nije trebao ni Aleksandar Flaker. Ne treba im Kinoteka, kao što im ne treba ni Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Sredina koja je nekada jako dobro znala poštovati i učiti od svojih časnih starina, danas se radije bavi probavljivijim sadržajima u rasponu od otužnog regionalnog Big Brothera do pretvaranja Marije Magdalene u jeftinu ikonu postmodernističkoga likovnog trasha.
Htjeli smo traperice i šuškavac iz Trsta, sad imamo automobile, supermarkete, mobitele, iPadove, internet... , no za sve to je nužna BANKA, U tome nema niša loše ali , kako smo neki dan imali priliku vidjeti, BANKA je bez konzultacija s vladom počele izdavati novac te sada imamo posla s vršenjem vlasti u čistome stanju, bez obzira na suverenost ili reprezentaciju, ili s Integralnom Stvarnošću negativne moći. Sve dok izvodi svoju suverenost iz reprezentacije, dok postoji neki politički razlog, vlast u svakom slučaju može biti uravnotežena, može ju se ukloniti ili osporiti. No, nestanak te suverenosti ustupa mjesto razuzdanoj, divljoj vlasti, bez protivničke strane (no, ta divljina nije više prirodna, nego tehnička). Za nju bi se, nekim čudnim obratom, moglo reći da sliči ustrojstvu primitivnili društava koja su bila, po Claude Levi-Straussu, društva bez povijesti jer nisu poznavala vlast. A što ako u današnjem globalnom društvu, u sjeni te integralne vlasti, opet postajemo društvo bez povijesti? Danas kad je gotova igra transcendencije, gotovo je s paradoksalnom igrom prisutnosti i odsutnosti i kad jedino ostaje integralni oblik stvarnosti čiji smo svi mi izvršitelji teško je govoriti a još teže razumjeti: KAZALIŠTE U DRUŠTVU — DRUŠTVO U KAZALIŠTU . Sad imamo društvo bez kazališta i pokoje kazalište ali bez društva! Ono što je još bilo samo relativni idealizam ustupa mjesto apsolutnom idealizmu, onome novih informacijskih tehnologija u kojima je krhka ravnoteža subjekta i objekta uništena u korist totalne apstrakcije. Transparent \'Dolje kapitalizam\' nose prosvjednici organizirani preko – Facebooka. Za kazališne vrijednosti zalažu se novine u kojima „odnedavno Želimir Ciglar radi posao novinarskog početnika: fotografira poznate na špici i propituje ih kad će na godišnji i je li im dobra kava. Večernjaku više ne treba kazališni kritičar, pa onda eto... „Jutarnji.hr Datum objave 06.08.2009 06:39“ Simulakrum nije dakle ono što istinu skriva, već ono što skriva njezinu odsutnost. Integristi stvarnosti naoružani su magičnim mišljenjem koje miješa poruku i glasnika: govorite li o simulakrumu, vi ste taj simulator, govorite li o virtualnosti rata, vi ste njezin sukrivac, u prijeziru stotina tisuća riječi. No, ako je stvarnost stvar vjerovanja i ako su svi njezini znakovi koji izazivaju vjeru izgubili vjerodostojnost, ako postoji temeljno nepovjerenje prema stvarnome, a njegovo načelo neprestano tetura, nismo mi, glasnici simulakruma, ti koji su stvari uronili u to nepovjerenje, nego sam sustav koji je dražio tu neizvjesnost koja danas dopire do svega, sve do osjećaja postojanja.