Da u Zagrebu često gostuju dobri plesači, poznata je stvar. Ali da do nas dođu i tako dobri kao što je belgijska grupa Peeping Tom, to je već majstorska poslastica za koju se pobrinuo Festival svjetskoga kazališta koji će u organizaciji Zagrebačkoga kazališta mladih do 2. listopada donijeti još tri nova svjetska dramska naslova.
Pljesak je dugo odjekivao prepunim HNK gdje je publika na otvorenju nagradila raskošnom scenografijom ujednačenu zimsku priču o dvije žene i tri muškarca (od kojih su dvojica iz Koreje) u komadu “Ulica Vandenbranden 32”. Priča je to o izolaciji ljudi na snježnoj planini gdje stanovnici teško pronalaze način za osobnu komunikaciju. U odličnoj plesnoj igri fokusiranoj između dva kućerka zametena snijegom ispod beskrajnoga neba izmjenjuju se druženja, samodovoljnost, odlasci i dolasci, ljubavne oluje i razočaranja. Kao inspiracija za komad poslužio je Imamurin film “Balada o Narajami”.
Druga je večer na sceni ZKM-a ponudila “Moj tajni vrt” redatelja Stanistasa Nordeya. Priča je to o Nijemcu koji hoće pobjeći u Francusku, a razračunava se s umirućim ocem, burzovnim mešetarom, i majkom koja ga je pratila u stopu, kopirala dnevnike i špijunirala ga kad je imao sedamnaest, što joj nikad nije oprostio. Stanistas Nordey ne samo što je redatelj, nego i sjajno glum, što je pokazao u prvoj polovini predstava koja je njegov solistički, sjajan i napeti monolog gdje bez ijedne stanke.
Tekst Falka Richtera, pisca i redatelja iz Berlina koji je također bio na zagrebačkoj predstavi, govori o prezaposlenosti, novcu i trošenju, o (ne)snalaženju čovjeka koji pravocrtno funkcionira ponajviše kroz karijeru. Scene su slične uredima gdje se uvijek nekamo žuri, gdje poslovne ljude boli ruka od miša ili uho od mobilnog telefona. Život je ured, a mašta se o roštilju u vrtu s prijateljima. Kad se konačno i dogodi taj vrt, trava i šikne dim s malog električnog roštilja, raspada se zid od metalnih arhivskih kutija. Kobasice na koncu ostaju nepojedene.