Poznatom dramatičaru, romanopiscu, ali i kulturtregeru Vladimiru Stojsavljeviću Naklada Ljevak objavila je autobiografski roman “Opijum za narod”. Roman o četnaestogodišnjem autoru bit će predstavljen sutra u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a među predstavljačima su i bivši ministri kulture Andrea Zlatar Violić i Antun Vujić.
U romanu “Opijum za narod” pišete otvoreno o vlastitoj obitelji i djetinjstvu. Može li čitatelj vaše štivo uzeti zdravo za gotovo?
Nipošto se štivo ne može uzimati zdravo za gotovo. Nakana je bila napisati roman o sazrijevanju, a za svakog je junaka čije sazrijevanje opisujete prvi prirodni okoliš obitelj. Tako sam i ja krenuo od svojih, ali činjenično događaji su kombinirani s izmišljenima. Jasno mi je da će svi koji me poznaju čitati roman kao ispovijed što nikako ne odgovara istini. Uzeo sam primjer jednog vremena, društveno i politički koje je vrlo nalik sadašnjosti. Liberalizam 60-ih i nove tehnologije gotovo su jednaki našem vremenu, samo se tehnologija puno brže mijenja. Ukratko, pisao sam za nepoznate čitatelje pa sam morao biti zanimljiv i dobro strukturirati priču.
Kada ste rekonstruirali svoje školske dane, jeste li požalili zbog nekih postupaka i odluka?
U mojoj životnoj dobi više se ne žali ni za čim. Treba mnogo vremena da čovjek shvati kako mu se život sastoji i od nepromišljenih postupaka, pa i gluposti. Ako se bavite obračunom s počinjenim greškama, gubite uvid u stvarnost koja iz sekunde u sekundu donosi nove izazove. Sve što sam činio u vremenu koje opisuje roman omogućilo mi je dinamičan život i bavljenje umjetnošću. Jednako tako mi omogućilo široko obrazovanje i kulturu čitanja što vam nadograđuje ne samo vlastiti identitet nego i vlastitu duhovnost. Imao sam sreće što su profesori i nastavnici u mojoj pučkoj školi bili izuzetni pedagozi.
Od koga ste naslijedili ljubav prema umjetnosti?
Moja majka bila je sklona umjetnosti, naročito književnosti. Drugi svjetski rat i sudjelovanje u njemu spriječilo ju je da studira književnost, ali kao ljubiteljica knjiga prenijela je to na mene i sestre. Zaslužna je i moja profesorica engleskog jezika iz pučke škole Branka Vegar. U počast njoj u romanu sam joj ostavio pravo ime i stvarno smo radili predstavu na temelju romana Danka Oblaka “Modri prozori”.
Postoji li i danas imanje u dalmatinskom zaleđu u kojem ste ljetovali?
Nije to samo dalmatinsko zaleđe, već južni dio Like i kraj Velebita. Selo Popina i dalje postoji, ali nažalost ja više nemam tamo nikoga. Popinsko polje je važno jer su po njemu izvori iz kojih nastaje rijeka Zrmanja. U nekoliko navrata vidio sam na televiziji kako neki pojedinci nastoje prodati te izvore Coca-Coli i drugim kompanijama, što bi bilo katastrofa jer bi uništili Zrmanju. Selo je opustjelo pa bi danas trebalo obratiti pozornost što se događa s tim izvorima kao i šumama.
Vaši roditelji su se očevom odlukom ispisali iz Partije. Jesu li bili kažnjeni zbog toga?
Nisu. Imali su sreće što je tada Partija već polako napuštala svoj ortodoksni oblik. Rastao je liberalizam koji će dovesti i do promjena početkom sedamdesetih, točnije pokušaja promjena koje će vratiti Partiju u tiranski oblik i cenzuru, pogotovo u umjetnosti. Naravno da u svakodnevnom životu, ondašnjem, napustiti Partiju nije bilo jednostavno. Sjećam se da su ljudi zazirali od njih kao i od onih koji su bili u Partiji.
Vi ste bili na važnim političkim položajima u Zagrebu i Ministarstvu kulture. Kamo ide hrvatska i zagrebačka kultura?
Pravo je pitanju kamo uopće ide kultura u svijetu. Globalizacija je s novom tehnologijom potisnula mnoge oblike kulturnog djelovanja. Standard sukladno novim tehnologijama vrlo je različit u pojedinim dijelovima svijeta, a kultura zapadnog kruga, ma koliko se Europska unija trudila, više nije jedinstvena kao nekad. Kod nas, taman kad se stabiliziralo financijsko podupiranje nezavisnih stvaralaca, meni iz nejasnih razloga to se mijenja. To je jako loše. Prave inovativne stvari nastaju upravo u nezavisnim djelatnostima. Pogledajte koliko je novih samostalnih i nezavisnih kazališnih družina koje stvaraju predstave zanimljive publici. Zadnji primjer je Dražen Šivak sa svojom interpretacijom Darija Foa. Za takvu produkciju i Grad Zagreb i Ministarstvo kulture pružaju slabu financijsku podršku s kojom se ne može ostvariti produkcija. A i ovo što se događa s otkupom knjiga koji se prenosi na knjižnice nije dobro jer će svaka knjižnica otkupljivati samo ono što joj je privlačno članovima. Sustav je poprilično trom. I u gradu Zagrebu i u Ministarstvu. To sam se sam osvjedočio. Valjalo bi reorganizirati cjelokupno servisiranje proizvodnje kulturnog proizvoda, ali nema kadra. Kao ni u obrazovanju. Ono što pak znam iz iskustva, sve navedeno neće onemogućiti mlade koji se žele baviti pisanjem, kazalištem ili nečim drugim u kulturi da ostvare svoje zamisli.