Nakon što je u posljednjih nekoliko filmova stišao naglašenu sklonost k privlačenju pažnje i šarmiranju gledateljstva šarenilom i bizarnostima u prvom planu, Pedro Almodovar je u svom najnovijem filmu poprilično prigušio i navadu labirintski složenog raspredanja priče. I neki pokazatelji kažu, napravio jedno od svojih najboljih djela.
Na ovogodišnjem Canneskom festivalu "Vraćam se" je osvojio nagrade za scenarij i za izvedbu ženske glumačke ekipe, a na festivalu u San Sebastianu je nagrađen FIPRESCI-jem kao film godine i dosad je, prije redovite distribucije, stekao mnoge pohvale i popriličan publicitet. Režirana sigurnom rukom sampouzdanog majstora, melodrama s dodirom ironije i nadrealizma opisuje odnose nekoliko žena raznih generacija iz sela nedaleko Madrida, a jedan od središnjih događaja je povratak majke za koju su njezine kćeri mislile da je mrtva.
Osim vrsnosti zanata i opće osebujnosti pristupa, među čarima filma je i spretno poigravanje očekivanjima publike, tj. Almodovarova sposobnost da ono bizarno i malo vjerojatno bešavno uklapa u realističan okoliš (duh normalno ulazi u život živih), te da ono sasvim obično obogaćuje slutnjom da će se iz toga dogoditi tko-zna-što (Raimunda ugošćuje filmsku ekipu).
Natopljen okusom filmotvoračke staromodnosti, popraćen hitchcockovski-herrmannovskom glazbom, "Vraćam se" nudi puno suznih ženskih očiju, poneko ubojstvo, incestuozne motive i nekoliko dobro skrivanih tajni iz prošlosti, no dok se već spomenuto pripovjedačko pojednostavljivanje može doživjeti kao vrlina, ono isto tako može ostaviti dojam nepoželjna osiromašivanja cjeline i onoga zbog čega Almodovarove filmove volimo. Ako nema šokova ekstravagancije, ni šašavo prepletenih pripovjednih niti, što je onda ostalo?