Ma obična vrata, čovječe božji, ali ne neka doma, nego u bolnici: vrata s bolničkog hodnika u bolesničku sobu…
Vidim da ne razumiješ. Evo! Moj slučaj je počeo te subote, desetoga desetog, kad me zasvrdlalo u trbuhu. Naglo i sve jače i jače. Obeznanjen sam od boli i ne prestajem jaukati, sve glasnije. Ona je pozvala Hitnu, grli me, smiruje… Hitna me vozi u najbližu bolnicu.
Mutno se sjećam da ih je oko mene dosta, bijelih i zelenih, da sam dobio injekciju… Riješen nesnosne boli, idem doma prespavati, neka dođem opet sutra ujutro. Moram donijeti sve svoje dosadašnje liječničke nalaze, sve povijesti bolesti, otpusna pisma.
U jednoj drugoj zagrebačkoj bolnici, jednako na dobru glasu kao i ova u koju me sinoć odvezla Hitna, prije tri godine već sam sve bio dogovorio, našao „najboljeg anesteziologa“, a onda me pročelnik kirurškog odjela pozvao u svoju sobu: „Profesore, operacija žuči me ne brine, siguran sam da ću to dobro obaviti, ali… S obzirom na ostale dijagnoze, na žalost, vi nemate ni 50 posto šanse preživjeti tu operaciju…!“
„Sutra ujutro“ na putu do bolnice vraća se sinoćnja bol. Dobivam tresavicu. Naglo je već tako jaka da ne uspijevam smiriti ni ruke ni vilicu ni noge ni trbuh, kao da sam priključen na struju. Izlazeći iz vozila pred ulazom u bolnicu, padam u komu…
Budim se u nekoj bolničkoj sobi. On, liječnik, uz moju je postelju, pita kako sam. Ako ne stigne danas, sutra će me operirati, prije mora obaviti pripreme za operaciju. „Anestezija!“, usudim se pripomenuti. „Znam, to je najvažnije, sve će biti u redu!“ On je čovjek od malo riječi. Operacija je 13. navečer.
Sutradan se budim, shvaćam da sam opet u onoj sobi gdje bijah bio i prije operacije. Sretan sam. Veseo. Živ!
I On ponovno dolazi pitati me kako sam. Lepršavo zapravo, zahvaljujem mu, divim se njegovoj visokoj profesionalnosti i njegovu zavidnu znanju. Sutra već možda ili prekosutra mogu kući…
Međutim, poslijepodne u sobu utrčavaju dvije sestre, guraju mi neke štapiće u usta i u nos, trče natrag. Nešto kasnije, utrčavaju druge dvije, sve moje stvari vade iz ormara i trpaju u torbu, moram iz ormarića uz postelju sve povaditi… „Idete na drugi odjel! Jedan je doktor koji je bio u sali pri vašoj operaciji c-pozitivan. Svi idete u izolaciju, dva tjedna. Vi ste c-negativni, za sada, no jeste li i vi zaraženi, znat će se tek kada završi karantena!“
Sestra koja me vozi hodnicima bolnice predaje me nekoj drugoj sestri. Ta ima zeleni zaštitni mantil do poda i vizir preko maske, vide joj se samo oči, kao onima u Afganistanu. Ugurala me u neku sobu. „Možete li sami leći? Lezite!“ Na brzinu izlazi. Prije izlaza, svlači sa sebe onaj mantil do poda i ugurava ga u veliki koš pred izlazom, podiže vizir; nisam joj više opasan!
Dva su tu kreveta, onaj udaljeniji od ulaznih vrata samo je s madracem, vrata na balkon ujedno su i prozor nasuprot ulaznim vratima s hodnika. Dva tri koraka su do tih vrata, ja ih otvaram i zakoračujem u prazan hodnik. Vidim tamo iza stakala osvijetljene prostorije neku sestru, dozivam je. Ona, kao oparena, iskače na hodnik, navlači vizir na lice pod maskom i s obje ruke podignute iznad glave pokretima me tjera natrag: „Ne smijete izlaziti iz sobe!“
Oko šest navečer vrata na hodnik se otvaraju, vidim samo ruku, nitko ne ulazi. Ta ruka ugurava mi u bolničku sobu večeru na kolicima koja se kotrljaju prema mojoj postelji. Prije negoli su se zaustavila, ona ruka iz hodnika zatvara vrata. Oko deset navečer, vrata se opet otvaraju, opet nitko ne ulazi. Kada su se malo više, iako ne posve otvorila, vidim nekog liječnika s maskom koja se pomiče, nešto mi govori. Pokazujem rukom da ne čujem, mora biti glasniji. „Ovdje ću, na onaj tamo krevet, smjestiti još jednoga pacijenta.“ „Ali!? Nisam li, prema odluci vaših kolega, u izolaciji? Ako sam zaražen, taj će biti u opasanosti, ako je on zaražen, ja sam u opasnosti.“
„Ja ovdje odlučujem tko je u opasnosti, ne vi, ja!“, viče onaj iz hodnika. „Pa ni vi se ne usudite ući u sobu, obraćate mi se s hodnika. Kako to?“
To ga ubode! Poskoči, kao iznenadno zviznut šilom u stražnjicu, ulijeće u sobu, ali drži se leđima zida, podalje od moje postelje, učvršćuje svoju masku: „Ja odlučujem, je li vam jasno? Ja sam već donio odluku! Idite kući! Sada. Smjesta! Ima li tko doći po vas?“ „Ima li tko doći po vas?“, ponavlja i ona sestra koja me tjerala natrag u sobu. Njih oboje, a sjatile su se na hodnik još neke sestre i drugo osoblje jer se pročula vika, sikću kroz odškrinuta vrata s hodnika. „Ima li tko doći po vas?! Idete kući!“
U petak u deset navečer, nema! „Onda sutra kući!“, zaključuje doktor Ego.
Svi moji zemljaci i zemljakinje imaju ego golem kao Himalaja. Ako izustiš i najmanju primjedbu na račun njihove važnosti ili važnosti i značaja njihova posla, pa bili oni krpači opanaka ili čistači smeća, a nekmoli tko važniji od toga, smjesta se uvrijede, osvećuju se, ego im nabuja do nepodnošljivosti.
Znam da je odluka doktora Ega ishitrena i da me tijekom krajtjedna, ni u subotu ni u nedjelju, neće otpustiti. Ne može. Otpusno pismo, ako je već napisano, i sva dokumentacija, na drugom su odjelu.
Međutim, nisam znao da će poduzeti sve moguće kako bi me se što prije riješio bez posljedica po sebe. U subotu mi vade krv, dvaput zaredom, „zgrušala se u laboratoriju“, u nedjelju popodne „u bolnici je epidemiolog koji je odlučio da idete kući“, reprogramiraju moj pacemaker, na mojoj postelji, došao čovjek s uređajem sličnim prenosivu računalu, iako ponavljam da je već reprogramiran prije manje od tjedna, to niti slušaju niti čuju, stalno ponavljajući uvježbano duševno nasilje nada mnom: „Idete kući“.
U ponedjeljak već kasno popodne s odjela na kojemu sam operiran stiže i moja liječnička dokumentacija, nekoliko kila toga. Otpusno pismo s njegovim je doktorskim pečatom, no On ga nije potpisao jer i sâm je u izolaciji, nego netko drugi, što doznajem slučajno i puno kasnije. U izolaciji nisam proveo ni puna četiri dana. Sestra me s kolica istovaruje pred ulazom u bolnicu, točno na onomu mjestu gdje sam pao u komu kada sam dolazio.
U otpusnom pismu piše da se „za dva dana javim svom liječniku opće prakse na previjanje“. Javljam se. Moja doktorica ljubazna je, kao uvijek, sestra obavlja previjanje, kad odjednom: „Zaboga, pa vi ste u izolaciji, to tu piše! U sustavu ste izoliranih, ne smijete se pojaviti ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Zagrebu, ni ovdje ne smijete biti. Kući! Nikamo ne izlazite!“
„Zamislite, jedan intelektualac, a napuštajući izolaciju, svjesno i namjerno ugrožava živote nepoznatih ljudi!“ U „sustavu izoliranih“ nije ni pisalo ni moglo pisati da je doktor Ego ugrozio ne samo mene i nepoznate ljude, nego i meni najbliže, s kojima živim. Zbog tih silnih ega posvuda oko nas, sve i jest tako kako jest.
„Ama, pusti Ega, glavno je da si živ! Bio si u Kini; misliš li da su namjerno pustili taj svoj virus?”
„To ne znam, ali znam da je to strašno moćno oružje.“
„A skoro cjepivo?“
„A mutacije virusa?“
„Zaboravi i to! Kao i ona vrata u hodnik. Budi sretan i pozitivan dok si c-negativan!
Priča kako zločesti doktor muči bolesnog intelektualca. (Bože svemogući, kud si nam na ovu pandemiju poslao još i ovog Mijović Kočana. I to nije prvi put!)