Dan je gust i otužan, pozna ravničarska jesen. Tiha kiša sipi tjednima, samo na trenutke sjeverac nanese mirise snjegova. Chomakla kao da spava. Nitko ne izlazi iz kuća, kapije su zatvorene, ništa se ne čuje, iz dimnjaka u nebesa kulja gusti dim, sve miriše po loženju. Ana sjedi u kužini i crta. Stol je prekriven mušemom koja je na nekoliko mjesta zasječena. Plastičnim štipavicama pričvršćena je za ivice stola, kao da će je vjetar odnijeti. Majka sjedi pored nje, prebire grah, stol je dovoljno velik da ne smetaju jedna drugoj. Mišika, Anin mlađi brat, sjedi malo dalje od njih dvije, u šakama premeće nekoliko daščica, primiče ih uza zid, mjeri, premjerava, onda ih stavi u krilo. Mišika ne govori. Otac je u Domu, svira. Majka povremeno izgovori nešto, više sebi u bradu, promrmlja. Odvaja zrna na gomilicu. Previše je bolesnih, kaže. Šake su joj grube i ispucale, iako još nije prevalila ni četrdesetu. Izgledaju kao da je starica. Pod nokte su joj se zavukli ostaci zemlje, jagodice su požutjele i zasječene, to je od krumpira koji guli svaki dan. Ana gleda u zrna graha, pažljivo zagleda svako. To je šareni grah, trešnjevac. Poneko zrno je dopola crno, ta su zrna bolesna. Njih će majka baciti. Ana gleda i bolesna i zdrava i uočava da su sva različita. A mislila je da je svako zrno graha na ovom svijetu isto.
Obrati pozornost na detalje, čarolija je u detaljima, toliko čarolije..., govorio bi joj Emerik Czoczek, samouki slikar. Pričalo se da se isprva nije tako prezivao, da je njegov otac promijenio prezime kad je on imao svega nekoliko godina. Emerik je bio koščati šezdesetogodišnjak koji je po cijele dane sjedio u kući ili, za lijepih dana, u dvorištu – i oslikavao razglednice. Bio je jedini slikar u Chomakli.
Ana bi često odlazila k njemu. Opčinjena magijom koju je stvarao, znala bi ne progovoriti satima. Onda bi on ustao, odmaknuo se od stola i glumeći strogost rekao, Ana, vrijeme je da se ide doma, nemoj da se otac i majka naljute! Neće, pokušavala bi ona gledajući ga molećivo, ali Emerik je bio neumoljiv. U njegovoj je kući bilo više razglednica nego u cijelom selu, a možda i šire. Za mnoga mjesta s tih razglednica Ana nije znala, neka imena nikad nije čula. Sve je ovo ništa u usporedbi s tim koliki je svijet, govorio bi joj. Što je tvoja najveća želja, pitao bi je. A ona bi uvijek sramežljivo odgovarala, ne znam, spustivši pogled pritom. Moraš znati i moraš željeti, izgovarao bi Emerik istim onim strogim tonom; moraš željeti, Ana, zapamti to! Moja najveća želja je da proputujem cijeli svijet, da vidim sva ova mjesta s razglednica! Ona bi ga gledala zadivljenošću djeteta, zamišljajući taj cijeli svijet.
A Emerikove razglednice bile su čudesne. Živopisan kolorit, mnoštvo različitih i do tančina preciznih detalja, zvonici crkava i katedrala, stoljetne zgrade s bezbroj prozora i fasadom od cigle, mostovi preko rijeka, obale mora, brodice, i veliko sunce. Sve čega nije bilo u njihovom selu, jer u Chomakli ni za najvrelijih ljetnih dana sunce nije bilo golemo kao na tim razglednicama. Zahvaljujući Emeriku i njegovim razglednicama, Ana je svijet zamišljala kao izbrušeni šareni mozaik.
Jesi li opet bila kod one dangube, pitala bi je majka vidjevši je kako ulazi u kuću sva ozarena. Ana joj na to nikad nije odgovarala. Samo bi šutke prošla kraj nje, kao da je nije ni čula.
Svanuo je novi dan i Ana sjedi u kužini pokušavajući načiniti jednu od razglednica koje je vidjela kod Emerika. U kući nemaju nijednu. A bila bi najsretnija kad bi se poštar jednoga dana pojavio na kapiji i viknuo, razglednica! Ono što imaju svega je nekoliko pisama, ali ona ne zna ni od koga su ni gdje su. Njih otac vješto skriva.
Ima šest bojica, o flomasterima može samo sanjati, kao i o temperama i vodenim bojama. I tih šest mora dobro čuvati, jer zna da, potroši li ih ili izgubi, nove neće dobiti.
Majka je već pri kraju razdvajanja bolesnih zrna od zdravih. Uskoro će ih potopiti, moraju prenoćiti, pa će im ujutro promijeniti vodu, onda će ih kasnije staviti na vatru, bacit će i tu vodu i tek nakon toga će početi dinstati luk, mrkvu, pa će dodati nekoliko komada slanine. Kuhat će grah koji će onda jesti dva ili tri dana.
Na komadu papira Ana je nacrtala katedralu. Zvonik je nekako neproporcionalan, neobično velik, cijela bogomolja je u zvoniku, a okolo je more. Ispada da ta katedrala izviruje iz mora. Možda ima i takvih bogomolja. Ali ona o tome ne razmišlja. More će obojiti u plavo, a onda će uresiti zvonik, sve one šare sa zrna graha preselit će na njega, jednu po jednu. Bit će živopisan i svjetlucav. Bit će toliko svjetlucav da će im cijela kužina bljeskati od šara s tih zrna, zdravih i bolesnih. Onda će sutra ponosno otići kod Emerika i pokazati mu što je napravila. Emerikove će oči zasjati, a razglednica koju je napravila postat će dijelom toga svijeta, cijeloga svijeta o kojemu je toliko govorio. Majci crtež neće pokazati, jer bi ona na to samo odmahnula rukom i rekla, danguba. Neće ga pokazati ni ocu, iako bi se njemu sigurno svidio, jer ocu se često svidi to što ona napravi, ali ako bi to rekao onda bi se on i majka opet posvađali. Mišiku bi uznemirilo pa bi otišao u sobu i tamo ispuštao one svoje zvuke koji bi ih dovodili do ludila. Onda bi se ona kasnije osjećala krivom što se u kući opet dogodio razdor. Legla bi pored Mišike i tiho plakala. On se na to ne bi ni pomaknuo. Zato odustaje od svake pomisli da ocu ili majci pokaže crtež. Pokazat će ga samo Emeriku.
Pola stoljeća kasnije Ana se šeta po starom groblju u Neusatzu. Došla je potražiti grob Isabelle Fischer. Ima još nekoliko sati do vlaka kojim će se vratiti u svoj grad. Promičući se između starih grobova, zastane ispred jednog na kojem piše: Feješ Emerik (1904. – 1969.), samouki slikar. Možda je to njen dragi Emerik Czoczek, pomisli. Ako se dobro sjeća, to su godine njegova rođenja i smrti. I on je bio samouki slikar. Nemoguće je da su u isto vrijeme, gotovo na istom mjestu, postojala dva samouka slikara po imenu Emerik. Ili je to moguće? Njen Emerik nije radio kao dugmar, staretinar, češljar, strugar. Ovaj jest. Ali, što je njezin Emerik radio osim što je slikao? Ne zna. Nikad nije razmišljala o tome. Ostavila bi cvijet ovom Emeriku, ali nije znala da će nabasati na njega. Zato će samo stati ispred njegova groba i poručiti mu da pozdravi onog Emerika koji je pokopan na seoskom groblju u Chomakli, nekoliko grobova dalje od majke, oca i Mišike – koji joj i dalje dolaze u san. Isabellu ne nalazi, potražit će je na drugom groblju.
Uskoro ide prema kolodvoru. Sretna je. Toliko je sretna da dok hoda – poskakuje. To rijetke prolaznike uznemiri, pa zastanu promatrajući je u čudu. Razmišlja kako je sasvim nenadano otkrila doppelgängera. Odlučuje da će usput kupiti nekoliko razglednica Neusatza, a kad stigne u stan počet će prebirati grah. Trešnjevac, kao onaj od prije pola stoljeća. Sigurno negdje ima drvene bojice, a možda i flomastere, vodene boje i tempere.
Noć se zgusnula. Grad kao da spava. Ana sjedi za stolom i oslikava razglednice. Pušta detaljima sa zrna da je vode. Želja mi je da obiđem cijeli svijet, izgovori, misleći na Emerika Czoczeka, ili Emerika Feješa. U tom trenutku kužina počne svjetlucati.
Red lijepih opisa, red patetike, sve skupa kao da bi trebalo biti nešto, ali poantu ne postiže. Ili je ja ne doživljavam?