Upadnem u kafić. S maskom. Želim se dočepati Večernjeg lista, Jutarnjeg lista i kave po sniženoj cijeni. Jutro je.
Skidam masku.
Nisam bila u kinu, na masaži, u teretani od ne znam kada. Ajde, restoran, to sam obišla. I Tuškanac.
Moja buntovna narav šizi.
Mrzim zimu, a kamoli koronu. Ili ikakvu bolest. Zatim starenje. Sijedu kosu. Zahod s puhalicom, bez papirnatih ručnika. Sivi dan. Vježbanje optimizma. Kapu. Biti babetina. U to stanje upadne se kao u putar. Bolje je biti ljutita.
Zahvalnost. Malo sutra.
Hoću slobodu. Točka. Ima da je sve po mom i točka. Ne želim čekati u bilo kakvom redu za bilo što.
Moja smežurana mama se čudi.
– Jesi tvrdoglava.
Mama hoda sa štapom. Divljam.
– Požuri se – kažem joj. – I baci taj glupi štap.
– Boli me kuk.
– Sve je u glavi – odgovaram.
Mama se ne želi se svađati sa mnom. Imam jezik kao krava rep. Oduvijek. Samo reci da nešto ne mogu, odmah se zajapurim.
– Ti ćeš mene!
Svađam se od ranog jutra ako nije po mom. I mama je upala u kafić.
– Ovdje je divno toplo.
– Zašto ne bi bilo? Tutnem joj Večernjak u ruke. – Čitaj – zapovjedim.
– Vidiš da je život lijep – kaže pomirljivo.
Kako sam takva ispala? Ne, nije mi po volji. Osjećam se kao zatvorenica. Sad bih ja već na Kubi bila. Ili negdje. Više me ne zanima Čovječe ne ljuti se, bridž i čaj od mente u dnevnom boravku. Uključujući književnost i televizijski program. Zatim društvene mreže. Ništa od toga me ne zanima.
Zove me Antonio. Njemu pak ništa od onoga što meni treba – ne treba. Osim možda ručka. Ima prastari mobitel. Ne hoda po kafićima. Ne putuje. Ako pada kiša, dobro je. Ako ne pada, opet je dobro. Duša mu je mirna. Ne ljuti se na mene i kad sam odvratna.
A jesam.
Poput vještice. Razljutim li se, napisat ću 120 poruka u roku odmah. I sve ih poslati. Izvrijeđati ga. Moram si dati oduška.
Kao ekspres-lonac u kuhinji moje bake. Uvijek sam se bojala da će eksplodirati. Lonac bi pištao. Tako i ja, pištim. Hodam ubrzano. Psujem. Ljutita sam na dragog Boga. Gledam svoje ruke koje više nisu rumene i nježne poput dječjih. A i nokti su nekako drukčiji. Čukljeve još nemam. Struk je pristojan. Ali bijela dlaka na vrhu brade vidi se u protusvjetlu. I vrat se namreška kao ribarska mreža kad se nagnem. Uopće me to ne zanima. Fuj.
Antonio ne zamjećuje da sam ostarjela. Oprašta mi ludilo i divljanje. Pušta me da se ispušem. Često pomislim da je robot. Ali kad ga ljubim nasred ulice, u rafalima, ne odmiče se i smiješi se. Valjda nije.
Svi vole biti voljeni.
Razumijem to.
To mi je jedna bitna želja. Ne zanima me patnja, bolest ni virus koji šeće naokolo. Svaki dan se svađam s njim. Mislim da virus zastane na dva metra od mene. Kad smo već kod socijalne distance, ha, ha. I općenito, svađam se. Zaključila sam da svađa liječi, usprkos mogućim problemima koje donosi.
– Gdje si? – pita Antonio.
– S mamom na kavi – kažem.
– Hoćemo li popodne u šetnju?
– Padat će kiša.
– Što smeta?
Naravno, ne smeta. Mrzim budizam. Taj mir. Ukroćene emocije. Kontrolu. A opet, ugodno je. Iako, ako ćemo istinski pogledati u oči, povezan je s ravnodušnošću.
– Ne smeta – odgovaram.
Antonija korona ne može pokositi. Tvrdoglav je na moj način, iako smo različiti. Ja bih se svađala, on šutio i napravio po svom.
– Dokle će ovo sranje trajati?
– Ne živciraj se – kaže. – Vidimo se.
Mama ispija kavu sretna što je izašla do kafića. Ja ako ne mogu do Maldiva ili na Mjesec odmah sam frustrirana. Moram biti zdrava kao dren i pokretna poput ptice.
A onda se uspušem do trećeg kata.
Fuj.
– Mogle bismo i u park – kaže mama i oči joj blistaju.
– Dobro – nevoljko potvrđujem. – I daj baci taj štap.
– Kad dođeš u moje godine… – kaže mama.
– Nikada neću doći u tvoje godine – odgovaram.
– Vidjet ćemo.
Hodamo parkom. Uzela sam joj štap i mašem njime kao mačem.
– Ti se ničega ne bojiš – kaže mama. – Ne znam na koga si.
– Na sebe. Mrzim strah. Mrzim ga.
– Takav je bio tvoj pradjed.
Šutim. Briga me za pretke. Volim slobodu. Apsolutno me ne zanimaju tuđe projekcije, vjerovanja i navike. Gazim po svom. I čudno, riječi su moćne. Kad kažem ‘neću’, bude ‘neću’.
– Što ćemo danas? – pita mama.
– Skuhat ću goveđu juhu. To je dovoljno za sreću – kažem joj.
– Vidi se da nemaš djecu – mama nastavlja. – Zato si neustrašiva.
– Možda – odgovaram pomirljivo.
Ugodno je biti neustrašiv. Ugodno. Krv cirkulira i tijelo je nepobjedivo. Ne želim da me smlave godine, stepenice, poniznost, parodontoza, artritis i ostali neprijatelji.
Poljubim mamu. Volim je. Ne, neću biti kao ona. Bacit ću štap toliko visoko da se nikada ne vrati. A koroni ću izbiti zube. Samo neka se približi.
– Što misliš? – pita mama.
– Ništa – odgovaram. – Trebamo još zelenje za juhu.
Sanjine priče su mi uglavnom jako dobre. Ne govore ni o čemu, a opet govore o svemu. Iskaču frustracije iz svakog retka, ali nema pretencioznosti i to je OK.