Maloprije je jedan čovjek, mislim da ga znaš, izašao iz kućice te počeo čistiti vrt. Baš se bilo razdanilo, jutro je bilo prohladno, ali bistro. Zimzelene su grane uspravno podignule lukove iglica, a bjelogorica je opušteno ovjesila listove, već hrđavo porubljene. Boje su bile čiste i najpravije pa je – ne znam, možda znaš ti – htio uskladiti vrt s prekrasnom bojom neba te narančastim gustim zrakama: paukove su se mreže među grmićima isticale do savršene isprepletenosti.
Snopovi su ga povukli k sebi. Malčice se poigrao: sunčeve zrake tunelirale su kroz brezu, bor, tisu, čempres i šljivu, preguravale mu se preko ramena, odbijale od pogleda, petljale cvijećem, oštrile trakove na živici kako bi se što bolje ubole u grmlje i srozale se u travu da bi ostale na zemlji. A onda je ozbiljnije prionuo poslu i latio se alata: nakosio se vadeći kosu, metnuo u ruke metlu, istegnuo lopaticu da dohvati lopatu, zgrabio i grablje te uzeo stare škare. Onjušio je uobičajenim ritmom: poslije noćnog zraka iako svježi, časkom, prozračnom i lakom, danju ravnotežno leži teži zapah truleži, baš tako.
Pošao je od praga najprije čistiti ispred sebe. Mnoštvo prezrelih plodova tise, popadalih obnoć, pomeo je sa stazice. Simpatične i mazne na pogled, bile su popucale, gnjecave, mokre i ljepljive. Odbobičao ih je predano preko ruba staze neka izgnjile i nagnoje, jer tu će jednom za probu posaditi rajčice ili zelenu salatu, možda hren, ionako ga obožava. A one koje su uporno ostajale rugajući mu se i čekajući kad će preko potplata dospjeti u najudaljenija mjesta vrta zorno je sastrugao.
Kanio je ka kutu vrta prema božikovini, no mačka se bila izvalila pa joj obazrivo nije htio ometati lješkarenje. Izlio je vodu iz teglica od protekle kiše, čekale su sadnju ružmarina. Uredio je uzan prostor uokolo, počupao najzapetljanije grančice između kamenih ploča, a puža bez kućice pustio put gredica s ružama. Okopao je mali jarak, naišao na odbačeni račun, pa ga je bacio. Zbog naglih pokreta mačka je bila skočila i lijeno odšetala prema sunčanijem mjestu.
Niskom stablu božikovine odsjekao je prijeteće grančice; zaklanjale su popločani prolaz na putu u kuću. Zasjekao je u korijenu korov što se gomilao pokraj čuvarkuće, kopanjem mu odstranio ko – da ostane samo očigledno -rović.
Granu bora koja se razrasla preko oluka pod krovom, presavila preko ograde i na krov, skratio je, a onu koja je išla prema susjedu nije htio ni pipnuti. Nikad ne znaš što je susjed naumio, ili te baš to zanima?
Pokosio je travnjak nalik na ekran za vrane. Zemlja mu je pod nogama bila meka, gotovo mazno je prianjala za potplate, ali kao da mu je korake privlačila u sebe, a istodobno ih odbijala. Zanimljivo mu je bilo kako sve travke usporedno, ni jedna ne ometa drugu u rastu, a on ih kosi baš zato da se ne uviju, zarastu i zakrče između sebe i uopće se – ha, ha – ne opravdavaju ili bune. Naprotiv, čim prođe preko njih stanu iza njega ponovno, još nehajnije i zaigranije, nicati: g e n i j a l n o.
Dok je grabljao otkos na hrpu – kako kad oborimo glavu, sami sebi zapriječimo nebo – osjetio je: travnjak je bio pripravan za rosu, pa i mraz, ako ga već bude.
Sjetio se nečeg, onda smjesta zaboravio pa je otrgnuo misao skupa s busenom korova koji se uvukao među stabljike. Iščupao ga je, raščistio košarast prolaz i naišao na ljekovitu gljivu, hrastovu sjajnicu. Dok ju je ubirao, dodir po vlažnoj mahovini uz godove panja, priznao si je, ugodno ga je srsio. Znaš pun osjećaj? Oćutio je i poštovanje dok ju je odlagao u kutiju pored kose.
Pripomenuo se jedne osobe koja ga je posjećivala, ali joj je sam rekao da više ne dolazi. Zamjerala mu je što biljke smrde, što se ne može izvaliti zbog mrava i kukaca, ali nije marila kad bi otrgnula granu, biljku ili cvijet samo zato što joj se sviđa i odnijela sa sobom. Osjetio je ponos. Kako kad digneš visoko nos opet zablokiraš pogled na nebo. Nasmijao se, mahnuo rukom i spazio jezik – baš to što zuji bez oslonca ima za naziv što ne nalazi: osa.
Korov je ugurao u vrećicu, pošao preko vrta prema kanti za smeće misleći kako naša stara riječ vrt, kad dođe skroz do mora izgubi upravo v pa tek kad se potopi bude nalik na ono što je nestalo: rt. A kada vrt ne daje mnogo, čak izgledom dobiva višak: škrt, ali kad je pun obilja onda ga uzmu stranci da bi im postao u engleskom čitav planet Earth, u njemačkom Erde, nešto prekopanijih slova, ali istog korijena drevnosti. I nije ga bilo briga ako pomisliš da bulazni. Znaš nepodijeljenu radost? Ma baš kao što je mjesto odakle sve ističe istok, u engleskom east, u njemačkom, osten, u francuskom est, u španjolskom este… već sve okljaštrenije prema zapadu, ali znaš mu siguran put koliko god bio skriven daljinom.
Otvorio je kantu, bubnuo u nju smeće i glasno zalupio poklopcem. Kao da najglasnije izriče tek tišinu. Zatim se ispružio uvis te iskidao lijane penjačice na zidu, prorjeđujući pa je sad tvorila slapast frak. U prolazu je obujmio rukama koru breze, kako bi namjestio leđa ispravio te osjetio kako je tek i između korijena i grana, pa dovršio, u čučnju, štucanje živice.
Uspravio se protežući i zažmirio. Zrake su mu jamasto ulazile u lice, a na vjeđama sunce: ljubičastilo ga je.
Potom se posvetio loptastom, ukrasnom grmu. Vrtio se nalik najočiglednijem doslovcu po vrtu, čupkajući mu uokolo stršeće mesnate listove. Ptičji pjev se odcvrkutao – čuješ – dok se vrpoljeći prisjetio kako je u našem prastarom jeziku vrtjeti, vьrtěti – nadalje, u ruskom vertét’, na poljskom wiercić, litavskom pak versti – iz kojeg dolazi: okretati, u latinskom vertere, a u njemačkom postaje wērden: postati.
Stao je, zauzeo odmak i zadovoljno razgledao. Nevjerojatno, grm što očupaniji, doimao se još raskošnijim. Ne-vje-roj-at-no! Kao da se obrće u mirovanju. Uistinu ne, vjer, o, jat, no.
Šic, viknuo je više čuti si glas negoli plašiti, ali je mačka naglo šmugnula u alatnicu.
Sve se jasno šarenilo. Baš je podšišao grm da mu vrati stožernost, vjetar je na trenutak ojačao te su sjene breze sustizale, otjerivale i vraćale same sebe. Zapuhane, titrale su i po njemu, baš poput odbljesaka povrh valova po krošnjama uz more, da ti se zavrti mozak od ljepote.
Bio je pri kraju.
Sutoniralo se te su prve, još providne, mladice tame započele zataškavati svjetlost. Sumrak je stisnuo sunce za vrh krova zgrade te se ono razlomljeno sunovratilo o zid. Nije se moglo više biti vani. Hladnoća ga je uvijeno oplahnula. Samo na trenutak bila je lijepa slika osjeta, kao da stoji na dnu jezera s valićima preko glave, ali može disati. Čak se među raslinjem sporo zavrtjela magla, načas, predivno: uokolo sebe same prije nego li će meko obaviti, napose, oh, spiralnoseći stabla: okretala se u algaM. Sama je sebe divno spuštala, spuznula tišinom i otpratila se prema hladnoći. K noći.
Spremio je alat te pogledao za sobom na pust ulaz u vrt. Kako kad gledaš pravo između neba i zemlje uvijek opaziš baš ono čega nema. Vrt je bio, o da, dojmljiv, a dah ga je podvukao i načinio mu kratki okvir na zatamnjenom nebu. Kameni put do dovratka zračio je gostoljubivo. Uz njega, lijepo je djelovala i kanta za smeće. Već je izdanak tame prešao preko nje, mračnom crtom netom uključene ulične rasvjete, prekrio joj Č ostavljajući ISTOĆA.
Zadovoljan, ušao je u kuću i zaključao vrata te se, prije negoli nešto pojede, pomolio da mu ni slučajno ne baneš budući da upravo vrtiš pištoljem i polaziš.