Zovem se… no, to zasad nije važno. Važno je ono što ću ispričati. Ja živim u zraku. Meni je sasvim dobro ovako. Ne znam zašto se toliko ljudi pjeni na mene. Proputovao sam cijeli svijet, pa sam, naravno, svratio i u Hrvatsku. Meni se baš putuje. Iz zraka posjećujem stanovnike. Ulazim u njihove kuće, urede, crkve, kina i kazališta, sportske dvorane. Ulazim u njihove glave, pluća, oči. Sjedam na njihove ruke. Ljudska vrsta se toliko uzjogunila na mene da sam se čak i naljutio. Zato, upravo za inat, bespoštedno posjećujem ljude. Mogu što hoću. Oni bi htjeli na skijanje, ja se pojavim i oni ne mogu nikud. Prpošna mladost želi ludovati, ja sletim i oni ne luduju. Oni stariji bi u luksuzne hotele, ja se odnekud pojavim i oni ostaju doma.
Ja zapravo nemam imena. Mene to uopće ne smeta, ali izgleda da se ovaj ljudski rod upravo pobunio na mene – bezimenog, pa mi je dodijelio ime: Korona. Da, to sam ja. Tako me ljudi zovu. Po čitavom svijetu. Oni vole davati imena. Vrlo sam popularan, samo me ne vole. U toj maloj Hrvatskoj najprije su mislili da ih neću posjetiti. E, a kada ja nešto zamislim, to se i ostvaruje. Zovu me bolešću. Teškom. Dodali su mi i prezime: Virus. Izgleda da sam ih dobro prestrašio. Uprli su ti dvonošci sve svoje snage da ja ne bih mogao raditi ono što želim. Nisu uspjeli. Ja se dobro držim. Istina, oni pokušavaju mene istjerati iz svojih krvnih žila. Neki puta izgleda da su uspjeli, ali ja ih onda prizemljim. Imam načina. Malo se pritajim i promijenim boju kose, pa se oni ušeprtlje od straha. Pitaju se jesam li to ja ili netko drugi meni sličan ? I tako ih opet pobjeđujem.
U zadnje vrijeme sam baš u Hrvatskoj potražio i saveznika. Mog starog kompanjona. Ovaj puta ne želim promijeniti boju kose. Želim s mojim kompanjonom pokazati tko je gazda. Nisam baš mogao do njega doći, jer točno ne znam gdje se trenutno nalazi. I on je vrlo spretan poput mene. Ne vidiš ga i on se pojavi. Sije strah kao i ja. Ne živi u zraku poput mene. On ruje u utrobi Zemlje. Prevrće kamene stijene. On mi kaže da prozračuje Zemlju.
Uživao bih da se on i ja igramo, da nas dvojica malo ludujemo, baš kao ovi mladi ljudi koji se skupljaju kriomice po ulicama i mračnim parkovima.
Nisam baš morao dugo čekati. Moj se kompa javio meni. Vrlo glasno. Bučno i razgovijetno. Baš je skoro krenulo proljeće kada su popucala stara barokna pročelja Gornjega grada i neorenesansne kuće Donjega grada Zagreba. Stropne konstrukcije od drvenih greda su popustile. Kuće se prodrmale. Popucali zidovi. Otpali stropovi. U mnoge crkve je opasno ulaziti. Umjetničke obloge i oslici u njima su pali kao stare rolete. I eto njega. Snažno mi je fućnuo:
– Ej, kompa. Tu sam!
Onda smo malo oplahnuli Zagorje, pa zajedno prestrašili obalu plavog Jadrana. Kako je to nama bilo zabavno! Ja jurim zrakom, on ruje pod zemljom. Radimo to jednakom brzinom. Svi bježe bezglavo od nas, a mi čekamo povoljan trenutak napada koji sami određujemo. Osjećamo se sigurno i moćno. Dogovaramo strategiju. Kaže mi kompa:
– Vidim da si i ti vrlo snažan. Prestrašio si i osvojio cijeli svijet. Svi dvonošci nose neke smiješne maske. Da bi se obranili od tebe. Je li znaš da su meni dali ime Potres? Ime mi pristaje, jer sam ih dobro protresao. Uzdrmao. Tu im ne pomažu te njihove maske. Ja imam čak nekoliko prezimena: Richter 1-2-3-4-5-6… Pa neka se misle.
– Ne mogu nam ništa. ‘Ajmo u napad dok se ne nadaju. Onako podmuklo kako se to već radi. Ja bih sada malo na Banovinu. Tamo nas ne očekuju. Kraj je godine pa će se opustiti. Nitko neće očekivati naš napad. Treba im uništiti gospodarstvo. Mene baš to veseli.
Tako smo dogovorno počeli harati Banovinom. Urušavale su se zgrade. Padali dimnjaci. Rušila se pročelja i zabati. Lomili se stropovi i pregradni zidovi. Nestajale kuće. Otvarala se zemlja. Stradavali su i dvonošci. Meni, Korona-Virusu i mojem kompanjonu Potresu nitko nije mogao ništa.
Ali jao.
Loše vijesti čak i za nas. Odnekud je počela izvirati neka tekućina u malim bočicama. Bočice s natpisom COVID-19. To sam ja, pomislih. Koliko sam popularan! Moje ime našlo se svuda. Dvonošci su izmislili oružje protiv mene. Ne dam se ja, ali oni su sve zadovoljniji, a ja sve više mrzovoljan. Ne ide mi više kao prije. Pitam kompanjona kako je kod njega.
– A čuj. Sjatiše se nekakvi strojevi. Bageri. Velika crvena vozila s dugačkim ljestvama. Čiste moj uspješan rad i miču porušene krovove i kuće. Ravnaju zemlju. Planiraju nova naselja. Dovode neke male kućice na kotačima ili neke bijele kutije za stanovanje. Dolaze, oni kažu, stručni Dvonošci: arhitekti, statičari, geodeti, geolozi... Premjeravaju, mudruju, dogovaraju...
– Ma ništa im to neće uspjeti. Ja ću promijeniti frizuru. Neće me prepoznati, pa opet krećem u napad.
– Mislim da ti i ja gubimo bitku. Ako ja i promijenim snagu, nećemo uspjeti.
– Ma kako to misliš? Zar se predaješ?
– Ja vidim to ovako: deset nula je za dvonošce! Odasvud im dolazi pomoć. Hrana. Voda. Struja. Namještaj. Neki dobrovoljci izviru sa svih strana. Oni su baš naročito drski. Aktivni. Ne boje se ničega. Ja prodrmam, a oni ostaju i kopaju. Miču razbacane cigle…. Čak me i to ne bi prestrašilo, ali je li ti čuješ o čemu oni pričaju ?
– Mi se ničega ne bojimo… čekaj… čekaj… sada i ja čujem. Govore o nekom novom virusu. Neka nova bolest.
Sa svih strana hrle ti dvonožni mravi. Pomažu jedni drugima kao da nas i nema. Nadrapali smo ovaj puta. Gotovo je, kompa. Novi virus se širi. Nazvali su ga: ljubav. To je naš neprijatelj. A protiv ljubavi mi ne možemo ništa.
O autoru
Krešimir Tičić hrvatski je arhitekt, pisac i redatelj. Živi i radi u Zagrebu. Vodi Atelier Zlatni rez s vrlo raznolikim arhitektonskim projektima (kazalište Žar ptica, crkva Bezgrešnog Začeća BDM, Međunarodni centar za usluge u kulturi ). Hrvatskoj književnosti pridonio je kao pisac tekstova za mjuzikle kršćanskog nadahnuća. Zajedno s Marijem Nardellijem napisao je mjuzikle : “Mali suci”, “Sunčana zraka”, “Dječji vrtić za odrasle”, “Čarobna prehlada” i “Brat Sunce”. Kratke priče piše za Večernji list (od 1971.), Glas koncila i Marulić, a objavio je knjigu kratkih priča „Kaj te muči, barba?“