Susjed Drago donio je vijest da će se pomoć dijeliti u Slavonskom Brodu i da će autobus popodne doći po nas, pa tko hoće neka ide. Čuo je da će doći nekoliko šlepera. Ja i stari smo jedini muškarci u kući. On mora zaorati livadu, a ja idem u Brod. Bila je 1999. i išli smo po svaku humanitarnu pomoć koja bi došla – Crveni križ, Caritas, USAID, baptisti, protestanti. Prije mjesec dana donio sam gotovo deset kila suhomesnatih proizvoda koje je dovezla vojska s kamionima. Išli smo čak i u Merhamet, iako smo ih mrzili, kao i oni nas.
Bilo je jesensko doba, tmurno i hladno. Bio sam loše volje i nije mi se išlo u Brod. Općenito sam mjesecima bio lišen želje za bilo čim. Samo sam ležao u krevetu u svojoj sobi i gledao u strop. Uglavnom sam razmišljao o jednoj maloj kojoj sam se udvarao tog ljeta i koja je otišla u Švicarsku, zauvijek. Martina, tako se zvala. Imala je 20 godina. Bila je zgodna, duge valovite crne kose, sa slatkim pjegicama na nosu. A tek divni baršunasti glas! Stalno sam evocirao sjećanja na neke banalne scene i razgovore koje smo vodili, ali znao sam da je više nikad neću vidjeti u ovom velikom svijetu. Boljelo je kao da mi duša pokušava izaći iz tijela. Budio sam se i lijegao s istim osjećajem. Oh, bože! Život je užasan. Kao da staviš obilje mesa pred kavez s gladnim lavovima, a ne daš im da jedu, samo gledaš kako urliču.
Ali frend Marko svratio je po mene, pa sam se obukao i otišao s njim na stanicu. Marko je bio malko čudan. Nije završio nikakvu školu. Povremeno bih se družio s njim, a povremeno ne bih. Autobus se pojavio u 17 sati, kako je i bilo rečeno, pa smo uskočili. Na šajbi autobusa bila je predsjednikova slika. Autobus je bio pun starudije, sve muškarci, loše obučeni, krezubi, suhonjavih lica, jad i bijeda. Mi smo tu bili najmlađi. Putem sam stalno razmišljao o Martini. Ona je u Luzernu, a ja u ovom busu sa starcima. Osjećao sam se demoralizirano. U glavi sam ponavljao stihove koje sam negdje čuo: Moja ljubav odlazi…
Bila je već noć kad smo stigli u Brod. Autobus je prošao kroz grad i dovezao nas pred nogometni stadion. Na parkiralištu je bio red autobusa, a iz nekih je treštala i muzika. Šest godina obilazio sam razne humanitarne udruge i nijedna nije puštala glazbu dok je trajala podjela pomoći. Već sam iz autobusa čuo urlikanje. Stadion je očito bio pun. Svi su izašli iz autobusa i krenuli na stadion, ja i Marko za njima. Odjednom, evo me na tribinama među gomilom muških tjelesina koje pjevaju i ispuštaju urlike. Tribine su bile krcate, a na reflektorima obasjanoj govornici smjenjivali su se pjevači domoljubne glazbe. Svaka je sljedeća pjesma bila žešća od prethodne. Neki stariji tipovi kraj mene dodavali su se bocom s rakijom. Ponudili su i meni, iako me prvi put vide, ali odbio sam. Ne volim piti iza drugih. Moje odbijanje doživjeli su kao uvredu. Jedan mi je pokazao dlan, kao da me namjerava pljusnuti. Pozornost im je odvukla pojava glavnog govornika. Bio je to vođa. Nije to bio glavni vođa, već mali lokalni viđa, koji će vjerojatno kasnije postati veliki vođa, a onda, bude li imao sreće, glavni veliki vođa. Pola sata je pričao i pričao, dizao ruke, gestikulirao i vikao. Nakon njega nizali su se drugi. Koji je ovo vrag? Što ja ovdje radim? Rulja se derala kao krdo goveda, a govornici koji su se smjenjivali izgovarali su magične riječi: “Pobjeda”, “Moramo”, “Obnova”, “Možemo”, “Mi”, “Oni”, “Zajedno”, “Ovdje”… Sve je zvučalo kao da rat nije završio, već upravo počinje. Kad bi govornik upitao: „HOĆEMO LI TO VIŠE IKAD DOPUSTITI?“, rulja bi urliknula „NEĆEMO!“ A govornik bi nastavio: „A ONIMA TAMO JOŠ JEDNOM PORUČUJEMO…“ Pa zatim „SAMO ZAJEDNO MOŽEMO…“ Riječ zajedno čuo sam barem 20 puta. Nije to bio prvi politički skup na kojem sam bio. Ali shvatio sam da nema ništa od humanitarne pomoći.
– Možda bude poslije – rekao je neki tip kraj mene, koji je došao istim busom. – Poslije će nas upisati, pa će možda sutra dijeliti pomoć.
Nakon govorancije opet je uslijedila glazba. Sve se završilo nakon dva i pol sata. Pjevač je za kraj otpjevao najžešću pjesmu i požnjeo pljesak praćen urlicima koji su potrajali 5 minuta. Upalilo se nekoliko baklji, a čuo sam i praskove petardi. Stadion je gorio.
Vratili smo se do svog autobusa. Nitko više nije spominjao ni pomoć ni upisivanje. Kad smo ušli u autobus i sjeli na svoja mjesta, pojavio se neki tip, pitao jesu svi tu, prošao po sredini, podijelio nam kuverte i izašao. Vozač je upalio mašinu i krenuo. U kuverti je bilo 50 kuna. Svi su bili zadovoljni.
– A gdje je pomoć? – pitao sam vozača. – Rekli su da će se dijelit.
– Šta ja znam – reče vozač. – Ja samo vozim, pitaj njih.
– Bit će drugi put, ako pobijedimo na izborima – reče suvozač.
– Ali rekli su…
– Jesi ti, mali, naš ili njihov? – upita jedan stari.
– Sumnjiv je on meni.
– Za koga ti navijaš?
– Kako se zoveš? – upita jedan dripac. Taj nije bio star i mogao me razbiti bez problema.
Rekao sam kako se zovem, ali po imenu sam mogao biti i Srbin.
– Aha! – dočeka jedan debeli i poče nabrajati poznate Srbe s mojim imenom.
Počeli su s podjebavanjem i uvredama. Trebao sam ušutjeti. Ionako se njih ništa nije pitalo. Ali neki je vrag ušao u mene.
– Jebem vam mater – rekoh.
Vozač je zaustavio autobus. Suvozač je došao do mene.
– Van! – rekao je.
Ostali su se smijali. Marko je sjedio negdje otraga i pravio se da ga se to sve ne tiče. Ustao sam i izišao iza autobusa. Nisam imao pojma gdje sam. Vozač je stisnuo gas i autobus je odjurio dalje. Ostao sam sam u mraku, a upravo je počela padati kiša. Svud oko mene bio je mrak. Jedva sam vidio cestu ispred sebe.
Hodao sam po mraku i po kiši skoro dva sata. Cipele su mi promočile. Ruke su mi se tresle od hladnoće. Tek bi tu i tamo poneki auto prošao kraj mene. U početku sam dizao prst, ali nitko nije stajao. Da nisam bio kukavica, legao bih kraj ceste i čekao da umrem. Čitao sam da Aboridžini u Australiji tako okončaju život. Kad odluče da je gotovo, samo sjednu negdje u pustinji i umru u roku od nekoliko minuta. Ali nisam legao, već sam hodao dalje, korak po korak. Dok sam hodao, osjećao sam kako mržnja ulazi u mene. Nije to bio puki bijes koji će brzo proći, već odluka da ne želim biti dobar čovjek.
Na ulazu u selo bio je zapušteni, usamljeni grob. Prošao sam kraj njega bezbroj puta i uvijek sam osjećao nelagodu. Susjed Drago jednom mi je pričao kako tu noću zna vidjeti ženu u bijelom. Nisam vjerovao u to, ali uvijek bih žurno prošao dalje. Ali sad sam zastao kod groba i gledao neko vrijeme u njega. Nije bilo nikakve žene u bijelom. Nastavio sam dalje kraj prvih kuća, koje su spavale u mraku.
Kad sam došao kući svukao sam odjeću sa sebe, bacio sve na pod i uvukao se u svoj krevet. Pola sata sam se tresao od hladnoće prije nego što sam se malo zagrijao i konačno zaspao.
Kad sam se ujutro probudio, odjeća je još uvijek bila mokra. Osjećao sam da su mi sinusi natekli i da su mi nosnice začepljene. Potražio sam u džepu hlača onu kuvertu koju su nam dali u autobusu. I ona je bila mokra. Onih 50 kuna gotovo se rastopilo od vlage. Pokušao sam ih osušiti na električnoj grijalici, ali nisam uspio, pa sam zgužvao novčanicu i bacio je u smeće.
O autoru
Ilija Aščić (r. 1980.) pisac je, fotograf, videograf i obrtnik. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“ objavio je 2017. godine. Član je uredništva časopisa Alternator iz Siska. Voditelj je podcasta Sekstant. Živi u Zagrebu.