Američka grupa Wilco jedna je od najcjenjenijih u svijetu rocka zadnjih 25 godina. Dva puta gostovali su u Zagrebu, jednom samostalno na Velesajmu, pa na INmusic festivalu, a prije toga nekoliko sam ih puta lovio na koncertima u Rimu, Parizu i Beču kao postavu na čije se nastupe putovalo bez obzira na daljinu. Pred desetak dana Wilco su objavili jedan od najboljih box setova ove godine. Njihov album “Yankee Hotel Foxtrot” iz 2002. u povodu dvadesete godišnjice objavljivanja dobio je luksuznu proširenu reviziju na čak osam CD-ova ili 11 vinilnih ploča. Radi se o jednom od najznačajnijih albuma dvijetisućitih koji je i tada završio na mnogim popisima najboljih albuma godine, a s vremenom postao jedan od onih legendarnih radova oko kojih su se isprepletale mnoge priče.
Album je, naime, mogao zvučati i sasvim drugačije. Wilco su imali daleko više materijala od objavljenih 11 pjesama, pa novi box “Yankee Hotel Foxtrot” (Nonesuch/Dancing Bear) donosi čak 82. neobjavljene snimke. Pored remasteriranog izvornog albuma, sada se mogu poslušati čak tri različite verzije albuma “kakav je mogao biti”, podijeljene na tri odvojena CD-a “American Aquarium”, “Here Comes Everybody” i “The Unified Theory of Everything”. Od početne ogoljenije verzije albuma, do završne objavljene, prošlo je puno rada u tonskom studiju koji se ovom prigodom materijalizira pred vašim ušima kao dokaz da su Wilco komotno mogli objaviti dvostruki album. U paketu je i dodatni disk s demo verzijama i kućnim snimkama, disk posvećen radijskom gostovanju na kojem su intervjui s članovima benda ispresijecani s materijalom odsviranim uživo u emisiji radijske stanice iz Chicaga, odakle su i Wilco, a na još dva diska nalazi se snimka koncerta iz 2002.
Malo je povijesnih radova ovakvog opsega čije neobjavljene snimke bacaju radikalno drugačije svjetlo na poznati proizvod. Možda se samo Bob Dylan na svojim “The Bootleg Series” izdanjima može mjeriti s ovolikom količinom različitih smjerova kojima su se članovi Wilca kretali snimajući album. Govoreći o tri spomenute verzije, osim što donose neke pjesme koje nisu niti ušle na završnu verziju albuma, fascinantan je raspon kojim su se Wilco kretali prije nego je posao završnog miksanja povjeren Jimu O’Rourkeu, a važan član benda Jay Bennett otišao iz benda zbog razmimoilaženja s Jeffom Tweedyjem, uz njega glavnim autorom u bendu. Upravo je dovođenje O’Rourkea bilo ključno u trenutku kada se grupa vrtjela u krug s masom snimljenog materijala i nesuglasicama oko tonskih mikseva između Tweedyja i Bennetta.
Bilo je to fascinantno kreativno putovanje do albuma koji je na omotnici s dva prepoznatljiva nebodera “kukuruza” iz Chicaga postao i simboličan nakon rušenja tornjeva World Trade Centra u New Yorku godinu prije. Postava Wilco u devedesetima je presudno pomogla proboju alternativnog countryja u zonu kreativne hiperprodukcije, a prvi albumi “A.M.” i “Being There” odmah po objavljivanju uvršteni su među najbolja ostvarenja novog/starog žanra koji je u devedesetima, kao neman novog tradicionalizma, dao neke od najboljih diskografskih prinosa.
Proizašli iz postave Uncle Tupelo, kao druga frakcija uz postavu Son Volt Tweedyjeva kolege iz Uncle Tupela Jaya Farrara, Wilco su na prva dva izvrsna albuma spojili fascinaciju korijenskom glazbom pokušavajući presložiti novu varijantu “kozmičke američke glazbe” iz davne kovanice Grama Parsonsa. Sljedeći, “Summertheeth”, donio je blago izmještanje s takvih pozicija prema konciznijem pop-formatu, da bi “Yankee Hotel Foxtrot” bio veliki i bitan korak dalje od kozmičkog countryja prema novom zvuku koji će odrediti daljnje djelovanje benda.
Novi box set “Yankee Hotel Foxtrot” još jasnije pokazuje put kojim su prošli od nastupnog albuma, zaokruživši priču koja se u tom razdoblju, upotrijebimo li povijesnu dioptriju, može pokazati jednako sjajnom kao i put kojim su, recimo, Beatlesi prošli od nastupnog albuma do “Revolvera” (a upravo će “Revolver” uskoro dobiti svoje box set reizdanje s novim remiksom albuma i dodatnim neobjavljenim materijalima iz 1966.)
Ako je nastupni album postave Uncle Tupelo iz 1990. nosio ime “No Depression”, Wilco su na “Yankee Hotel Foxtrot” upravo depresiji dali vidljivi prostor heremtičnim eksperimentom u pjesmama s cut & paste načinom pisanja tekstova, kompleksnijim melodijskim strukturama i promjenom sviračkog težišta uz pomoć producenta Jima O’Rourkea. Stavivši na naslovnicu fotografiju poznatih nebodera ‘kukuruza’ domicilnog Chicaga, Tweedy i Wilco i na vizualnom su planu započeli priču posvećenu newyorškim ‘blizancima’, puneći tekstove pjesama referencama na zrakoplove, letenje i “visoke zgrade koje se tresu”. Jim O’Rourke kao ton-majstor, mikser zvuka i savjetnik sličnog senzibiliteta bio je najbolji izbor u tako postavljenoj shemi pa je album posložen po sistemu reda (relativno) prihvatljivijeg akustičnog popa i reda slojevitijeg materijala.
Album “Yankee Hotel Foxtrot” bio je pod vidljivim utjecajem ne samo događaja od 11. rujna – mada je album snimljen prije i prvotni plan bio je da bude objavljen upravo na taj datum – već cjelokupne političke situacije i društvene klime koja je vladala u Americi od kraja devedesetih pa su i Wilco dali glazbeni odgovor na stanje nacije. Naslovi pjesama poput “War on War”, “Ashes of American Flag”, “Radio Cure” ili “Jesus, etc.”, bili su podloženi tekstovima koji se nisu izravno referirali na novonastalu situaciju, ali su količinom dešperacije bili pokušaj pronalaženja novog identiteta i nepogrešivo u dosluhu s aktualnim događajima. Dakako, Tweedy u tekstovima nije padao u zamku doslovnosti, nego je slagao poetske slike koje su više od bilo kakvog dnevnopolitičkog pamfleta ocrtavale stanje “iznutra” i nedoumice kojih su se morali dotaknuti svi oni kojima je sveamerička prtljaga tekla poput krvi u žilama.